Pismo braće iz Dominikanske Republike

Kristov mir neka kraljuje u vašim srcima.

Nadbiskup u miru iz Santo Dominga,
mons. Ramon de la Rosa y Carpio. 

Nekoliko dana imamo na umu nakanu podijeliti s vama događaj ogromne važnosti za našu Dominikansku Crkvu. Nešto što nas je duboko tješilo i razveselilo.

Ispripovijedat ćemo vam događaje onako kako su se zbili:
U večer 23. lipnja, dok je u tijeku bila konvivencija itineranata, iznenada se pojavio nadbiskup u miru iz Santo Dominga, mons. Ramon de la Rosa y Carpio.

Online Shop✅

Stigao je izravno iz Santiaga, usred nasilnog proloma oblaka, priopćiti nam osobno sljedeće:
„ Mi, dominikanski biskupi, imali smo prije nekoliko vremena posjet AD LIMINA. Sveti Otac primio nas je i promijenio protokol: Inače nas je primao 15 minuta, jednog po jednog, da bi kasnije završio uputivši nam zajedničku poruku. Ovaj put promijenio je protokol, primio nas je sve zajedno i očinski razgovarao s nama više od sat i po vremena. Razlog moje nazočnosti, ovdje, je taj što vam želim detaljno ispripovijedati nešto vrlo važno o čemu se razgovaralo na audijenciji. Sveti Otac, kad je mons. Fausto govorio kako u Dominikanskoj Republici postoje jedno interdijecezansko sjemenište i dva sjemeništa „Redemptoris Mater“, fokusirao svoj govor na Neokatekumenski put.
Uvidjevši da je rasprava od velike važnosti izvukao sam isti čas svoju bilježnicu i zapisao sam sve što je rekao. Usredotočio je svoj govor u ovih sedam točaka:

1. Govorilo se puno toga o Kiko Arguellu i može se reći još više. Nema nikakve dvojbe u
činjenici da je SVETAC.

2. Neokatekumenski je put STVAR (DJELO) Duha Svetoga u Crkvi.

3. Potičem vas, dakle, da podržite, ohrabrite i omogućite (nastavite) ovu kršćansku inicijaciju.

4. Veoma pozitivno vrednujem misijsku/misionarsku dimenziju zajednica. Ove sam godine
nedavno poslao više od stotine obitelji u države u kojima nema prisutnosti Crkve ili je veoma oskudna.

5. O sjemeništima Redemptoris Mater, kažem vam sljedeće: Što bi bilo od rimske biskupije bez njih? Zaredio sam nedavno 16 svećenika, među njima 13 bili su iz Neokatekumenskog puta. Zaključite vi sami!

6. Neokatekumenski put obnovio je u Crkvi Pashalnu noć (Pashalno bdijenje), koja je središte kršćanskog života… (Svjedok sam toga: Slavim osobno već od 1994 godine Pashalno bdjenje cijelu noć s zajednicama…).

7. Neokatekumenski put je stvarnost koja najviše zna o Kršćanskoj inicijaciji. Posavjetujete se i, bude li potrebno, ispravljajte katehiste, zajednice… (ispraviti znači ljubiti)…. Ispravljajte, međutim, držeći Statute u rukama!“

Mons. De la Rosa, nakon svoje intervencije, blagoslovio nas je i vratio se u Santiago usred proloma oblaka. Prevalio je 300 kilometara da nam osobno priopći ogromnu ljubav što Papa ima prema nama.

Neka ga Bog blagoslovi i uzvrati mu čitavo ono dobro koje su njegove riječi u nama prouzrokovale!!

Iz Santo Dominga pozdravljaju vas s ljubavlju
P. Alonso i Bruno.

Upoznajte obitelj koja živi po pravilima pokreta koji budi znatiželju drugih vjernika

Online Shop✅

Robert i Ana nam svjedoče da oni snagu za svoj život dobivaju upravo živeći svoju vjeru u jednoj ovakvoj zajednici, u Crkvi susrećući se sa Isusom Kristom uskrslim i to spašava njihov brak, daje im snagu za odgoj djece i općenito za sve životne probleme. Njihova obitelj nastala je u jednoj takvoj zajednici, tamo su se upoznali Robert i Ana i vjenčali se kad je on imao 19, a ona 18 godina. Od tada su se, kaže Robert, potaknuti enciklikom Humanae Vitae pape Pavla VI., otvorili životu, što znači da rađaju djecu i imat će ih koliko god Bog odredi, a kad se nađu u životnim problemima, uvijek im, ističe, Bog proviđa.

– Njemački pilot Andreas Lubitz ubio je toliko ljudi zato što je htio svijetu reći: ja postojim, ja trpim. Rastao se s djevojkom, tko zna u kakvim je odnosima bio s roditeljima i očito je bio usamljen, trpio je, ni za koga nije postojao – svoju teoriju o razlogu strašnog samoubojstva o kojem danima raspravlja cijeli svijet iznosi Robert Bošnjak, 39-godišnji medicinski tehničar i otac desetero djece.


Povod za posjet mnogobrojnoj obitelji Bošnjak je to što su oni članovi jedne od mnogih neokatekumenskih zajednica u Hrvatskoj o kojima se i ne zna puno. Neokatekumenski put je u Katoličkoj crkvi priznat kao itinerarij kršćanske formacije, i znači kršćanski odgoj za suvremenog čovjeka, kaže nam Robert koji je sa suprugom Anom i djecom bio nedavno zvijezda hrvatskih medija, jer ih je za Novu godinu posjetila tada još predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović. No, Bošnjake znaju i mnogi vjernici, jer oboje su katehisti u neokatekumenskim zajednicama, pokretu koji se širi unutar Katoličke crkve i izaziva pozornost jer se izdvaja neobičnom ustrajnošću, malim zajednicama, obredima prema kršćanskoj tradiciji.

Podrška pape Franje

Primjerice, pričešćuju se beskvasnim kruhom i vinom, za što imaju odobrenje Svete Stolice. Među ljudima koji zaziru od novoga nova zajednica koja se poziva na najstarije tradicije mogla je izazivati neprihvaćanje među vjernicima, među svećenstvom i izvan crkve, ali podržao ju je još papa Pavao VI., statut im je odobrio Ivan Pavao II., 2008. godine, a početkom ožujka ove godine osnivača Neokatekumenskog puta Španjolca Kika Arguella primio je papa Franjo. U svom stilu, papa se našalio:

– Zatražili ste od Petrova nasljednika da podrži vaše poslanje, i ja to činim, podržavam vaše poslanje. To činim ne zato što mi je Kiko platio, nego zato što to želim – rekao je papa predstavnicima zajednice u Vatikanu na čelu sa 76-godišnjim Kikom Arguellom.

I sam Arguello je kao mladić bio na rubu samoubojstva iako je bio jako uspješan. Talentirani slikar, studirao je umjetnost u Madridu, osvojio državnu nagradu za slikarstvo. "Već sam imao novca, već sam bio poznat i nisam bio sretan, unutar sebe bio sam kao mrtvac. Odmah sam razumio: ako tako nastavim, ubit ću se", napisao je Argeullo u svojoj knjizi "Kerigma" (navještaj spasenja). Arguello je rastao u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, studirao među ljevičarima, ali ništa od toga nije mu bilo dovoljno. Na akademiji su izvodili predstave, među ostalim i Sartrea. "Na dnu sam kod Sartrea našao odgovor: sve je apsurdno. Pitao sam se postoji li Bog. Upoznao sam i druge egzistencijaliste, u apsurdu našao odgovor. Nastojao sam tako živjeti, kao da Bog ne postoji. I zatvorilo mi se nebo, kao da se nada mnom stvorila golema betonska ploča i život mi je postao težak. Živio sam u mraku u kojem se sve pretvaralo u pepeo, pa i umjetnost i seks, ništa me nije motiviralo. Tada se Bog započeo ukazivati na obzorju. Vikao sam mu: Ako postojiš, dođi, jer preda mnom je smrt", piše Arguello, koji je tada u jednom trenutku osjetio da Bog postoji. Bilo je to, piše, poput dodira bitka. Postao je vjeroučitelj, i dalje je slikao, putovao, proučavao sakralnu umjetnost. Tada je na Božić otišao k roditeljima. "Kućna pomoćnica mi je tamo kroz plač ispričala da joj je muž alkoholičar, da tuče i nju i djecu, prijeti im nožem, a da se najstariji sin sukobljava s ocem. Bila je prestravljena mišlju da bi se mogli poubijati." Pomažući toj obitelji, Arguello je na kraju otišao s njima živjeti, u užasnoj četvrti, punoj siromaha u barakama. Upoznao je pakao na zemlji, žene koje su očevi silovali u djetinjstvu, bolesne žene koje sinovi tuku, bila je to, kaže, neka vrsta Auschwitza, ali u toj patnji, posebno u patnji nevinih, osjetio je Kristovu prisutnost. Napustio je sve i otišao živjeti sa siromasima, među skitnicama, prosjacima, ostarjelim prostitutkama, Ciganima. Govorio im je o Isusu, ali tražili su od njega da im kaže zašto vjeruje u Boga, je li se itko vratio iz mrtvih. Tada su mu pomogli slušatelji, sami su pričali priče iz svoga života za koje vjeruju da su se dogodile nadnaravnom intervencijom. Tako je 1964. počeo praksu koja se proširila po svijetu, tisuće zajednica u više od 120 zemalja. Stvaraju se male zajednice od 20-30 ljudi po župama, jednom tjedno imaju slavlje Riječi Božje, jednom tjedno misu u subotu uvečer kad zapravo prema crkvenim propisima počinje nedjelja i jednom mjesečno svatko iznosi svoje iskustvo o Bogu na nedjeljnoj konvenciji.

– Mnogi misle da oni koji idu u crkvu više od jednom tjedno nisu sasvim pri sebi – kaže Robert Bošnjak, čije je osmo dijete krstio kardinal Josip Bozanić, sedmo dijete pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić, deseto dijete Emanuel kršten je u bolnici, a ostalih sedmero djece kršteno je onako kako su to činili prvi kršćani, u noći Uskrsnog bdjenja svećenik krsti svu djecu koja su rođena od prošlog Uskrsa, uranjajući ih cijele uzdenac tople vode. Zapravo, temeljna ideja je novo širenje kršćanstva, među onima koji nisu kršteni i među onima koji su se od crkve udaljili.

– Većina djece nakon krizme praktično napušta crkvu, tako da su odrasli od nje udaljeni – kaže 43-godišnji župnik Piotr Maj s Borovja, Poljak koji se s punoljetnosti odlučio za Neokatekumenski put, došao u sjemenište u Pulu, kako ga je slučajnim odabirom dopalo i danas uz župu vodi jednu od neokatekumenskih zajednica. I sam je prošao put sumnje i traženja, a jedna od stvari koja ga je privukla je to što su njegovi roditelji, potječući iz politički suprotstavljenih strana u Poljskoj, ostvarili puno bolji odnos nakon što su oboje ušli u zajednicu. Neokatekumenski put počinje dolaskom zainteresiranih na katehezu, vjeronauk, a onda, ako je netko zainteresiran, slijedi uključivanje u zajednicu, što prerasta u neku vrstu obveze. Na internetu se tako može naći svjedočenje navodnog bivšeg neokatekumena iz Zadra, koji je zaključio kako je riječ o fanaticima. Ako netko želi izaći iz zajednice, ako ne želi slušati katehiste, ako ne dolazi redovito, doživljava prijetnje: U slobodi si da odeš, ali se nećeš obratiti, dogodit će ti se neko zlo, Sotona te iskušava, piše ovaj anonimni bivši član, ističući kako za sve koji su izašli u zajednici kažu da ih je đavao prevario. Na to župnik Maj kaže kako se svakoga tko želi izaći zaista poziva na razgovor, ali ne zato da bi mu se prijetilo, nego da se razjasne razlozi izlaska. – Naime, većinom se dogodi da se ta osoba u jednom trenutku više ne osjeća vrijednom da sudjeluje u radu zajednice. Primjerice, netko se vratio alkoholu koji je bio ostavio, Sotona mu kaže nisi više vrijedan i on posustane. Sotona je, naime, zapravo tužitelj, po tome je i dobio ime, on je taj koji ti kaže kriv si, nisi dostojan, a Isus ljubi svakoga onakvog kakav jest, on je umro da otkupi naše grijehe i to je ta radosna vijest koju donosi vjera – objašnjava Piotr Maj.

Emanuel pobio liječnike

Kako god bilo, na Svjetskom danu mladih u Madridu 2011. bilo je više od milijun mladića i djevojaka, od toga je Neokatekumenski put doveo njih oko 300 tisuća. Na čelu Puta, prema njegovu statutu, do kraja života ostaje Kiko Arguello te Carmen Hernandez, koja mu se pridružila na samom početku, u trenutku kad je htjela ići kao misionarka u Indiju. Ona je Arguellovoj zajednici govorila o 2. vatikanskom koncilu i Pashalnom otajstvu, odnosno Uskrsnom bdjenju, koje je taj koncil stavio u prvi plan. U Zagrebačkoj nadbiskupiji ima oko 60 zajednica Neokatekumenskog puta, koje će u dvoranama u raznim dijelovima grada dočekati i ovaj Uskrs¸prema rimskom Misalu Pashalnim bdjenjem od 11 uvečer do 5 ujutro.

Župnik Maj ističe kako se velika većina ljudi koji dođu na kateheze uvjere da im se život promijenio nabolje, kako su im odnosi u obitelji poboljšani i da novi članovi dolaze kad vide takve primjere u svojoj okolini. Robert i Ana nam svjedoče da oni snagu za svoj život dobivaju upravo živeći svoju vjeru u jednoj ovakvoj zajednici, u Crkvi susrećući se sa Isusom Kristom uskrslim i to spašava njihov brak, daje im snagu za odgoj djece i općenito za sve životne probleme. Njihova obitelj nastala je u jednoj takvoj zajednici, tamo su se upoznali Robert i Ana i vjenčali se kad je on imao 19, a ona 18 godina. Od tada su se, kaže Robert, potaknuti enciklikom Humanae Vitae pape Pavla VI., otvorili životu, što znači da rađaju djecu i imat će ih koliko god Bog odredi, a kad se nađu u životnim problemima, uvijek im, ističe, Bog proviđa. Gradnju gornjeg dijela kuće nisu morali u cijelosti platiti, kažu, jer im je majstor rekao da će platiti kad budu imali. Najmlađi Emanuel rođen je s pola srca i uspio je preživjeti dvije operacije kad su liječnici već mislili da nema izgleda. Sedam sinova i tri kćeri, Filip, Mihaela, Ivan, Josip, Leonarda, Dominik, Brigita, Ignacije, Leon i Emanuel, u maloj kućici na zagrebačkom Kozjaku ukrašenoj reprodukcijama slika Kika Arguella uče, igraju se, čuvaju jedni druge, sviraju različite instrumente. S njima je najčešće majka, koja je zaposlena, ali već godinama na rodiljskim dopustima, a sad je dopust dobila za njegu malog Emanuela. Četvero starije djece već su članovi Puta, uskoro će se pridružiti i mlađa djeca, pa će ova neokatekumenska zajednica uskoro biti još brojnija.

Preuzeto: http://www.vecernji.hr/uskrs/pokret-koji-se-siri-crkvom-kroz-male-zajednice-koje-se-pricescuju-beskvasnim-kruhom-i-krste-uranjanjem-u-vodu-998743

Papa poslao u misije dvjesta obitelji

na audijencije koju je Papa imao za Neokatekumenski put 6. ožujka 2015. 

GOVOR SVETOG OCA FRANJE

PRIPADNICIMA NEOKATEKUMENSKOG PUTA

Aula Pavla VI.

Petak 6. ožujka 2015.

Draga braćo i sestre,
dobar dan svima! I hvala, hvala vam puno što ste došli na ovaj susret.

Papina zadaća, Petrova zadaća je utvrđivati braću u vjeri. Tako ste i vi ovom gestom htjeli zatražiti od Petrovog Nasljednika da potvrdi vaš poziv, podrži vaše poslanje, blagoslovi vašu karizmu. I ja danas potvrđujem vaš poziv, podržavam vaše poslanje i blagoslivljam vašu karizmu. To činim, ne zato što mi je on [pokazujući na Kika] platio. Ne! Činim to jer želim to činiti. Ići ćete u ime Kristovo u cijeli svijet i donositi njegovo Evanđelje: Neka Krist ide pred vama, neka vas prati i dovede do ispunjenja ono spasenje kojeg ste vi nositelji.

S vama pozdravljam sve kardinale i biskupe koji vas danas prate i one koji u svojim biskupijama podržavaju vaše poslanje. Na poseban način pozdravljam inicijatore Neokatekumenskog puta, Kika Argüella i Carmen Hernandez, zajedno s ocem Mariom Pezzijem: također i njima izražavam svoje priznanje i ohrabrenje za ono što, preko Puta, čine na korist Crkvi. Ja uvijek kažem da Neokatekumenski put čini veliko dobro u Crkvi.

Online Shop✅

Kao što je rekao Kiko, naš današnji susret je susret poslanja u misije, u poslušnosti onome što je Krist tražio od nas. I zato sam naročito zadovoljan da se ovo vaše poslanje odvija zahvaljujući kršćanskim obiteljima koje, okupljene u jednoj zajednici, imaju poslanje davati znakove vjere koji privlače ljude k ljepoti Evanđelja, prema Kristovim riječima: »Ljubite se kao što sam ja vas ljubio; po ovoj ljubavi će znati da ste moji učenici« (usp. Iv 13,34) i »budite jedno i svijet će povjerovati« (usp. Iv 17,21). Ove zajednice, pozvane od biskupa, sastavljene su od jednog prezbitera i od četiri ili pet obitelji, s djecom - čak i ako su već starija - te sačinjavaju »missio ad gentes«, s poslanjem evangelizacije nekršćana, onih nekršćana koji nikad nisu čuli za Krista te također onih nekršćana koji su zaboravili tko je bio i tko je Isus Krist. To su kršteni nekršćani koji su zbog sekularizacije i svjetovnosti zaboravili vjeru. Probudite tu vjeru! 


Dakle, prije nego riječju, upravo vašim svjedočanstvom života pokazujete srce Kristove objave: da Bog ljubi čovjeka do te mjere da se predao u smrt za njega i da je uskrišen od Oca kako bi nam dao milost darivanja života drugima. Današnji svijet ima iznimno snažnu potrebu ove velike poruke. Koliko samoće, koliko trpljenja, koliko udaljenosti od Boga na mnogim periferijama Europe i Amerike i u mnogim gradovima Azije! Koliku potrebu ima današnji čovjek, u svakom kutku svijeta, čuti da ga Bog ljubi i da je ljubav moguća! Ove kršćanske zajednice, zahvaljujući vama - misionarskim obiteljima, imaju bitnu zadaću učiniti vidljivom ovu poruku. A koja je ta poruka? “Krist je uskrsnuo, Krist živi! Krist je živ među nama!”

Vi ste primili snagu da ostavite sve i pođete u daleke zemlje zahvaljujući jednom putu kršćanske inicijacije, življenom u malim zajednicama, gdje ste iznova otkrili ogromna bogatstva vašeg Krštenja. Taj put je Neokatekumenski Put, istinski dar Providnosti za Crkvu našeg vremena, kao što su već potvrdili moji prethodnici; osobito sveti Ivan Pavao II, kada vam je rekao: “Priznajem Neokatekumenski Put kao itinerarij kršćanske formacije, valjan za društvo i za današnja vremena” (Pismo Ogniqualvolta, 30. kolovoza 1990: AAS 82[1990], 1515). Put se oslanja na tri dimenzije Crkve: Riječ, Liturgija i Zajednica. Zbog toga se trajno i pokorno slušanje Božje Riječi, euharistijsko slavlje u malim zajednicama nakon Prve večernje nedjelje, slavlje Pohvala (Jutarnje molitve) u obitelji nedjeljom sa svom djecom, te dijeljenje vlastite vjere s drugom braćom, nalaze na izvoru mnogih darova kojima vas je Gospodin velikodušno obdario, poput brojnih poziva na prezbiterat i na posvećeni život. Doista je utješno vidjeti sve ovo, jer potvrđuje da je Duh Božji živ i djelatan u svojoj Crkvi i danas, te da odgovara na potrebe modernog čovjeka.
U različitim prigodama opetovano sam naglašavao potrebu da Crkva prijeđe s pastorala pukog očuvanja na pastoral koji je odlučno misionarski (Usp. Ap. pobud. Evangelii Gaudium, 15). Koliko puta, u Crkvi, imamo Isusa unutra i ne puštamo ga van… Koliko puta! Ovo je najvažnija stvar koju treba učiniti, ukoliko ne želimo da vode u Crkvu postanu ustajale. Put već godinama ostvaruje ovo poslanje Missio ad gentes među nekršćanima, u svrhu implantatio Ecclesiae, nove prisutnosti Crkve tamo gdje Crkva ne postoji ili nije više kadra stići do osoba. “Koliku nam radost dajete vašom prisutnošću i vašim djelovanjem!” - tako vam je rekao blaženi papa Pavao VI. na prvoj audijenciji s vama (8. svibnja 1974., Insegnamenti di Paolo VI, XII [1974], 407). Također i ja ove riječi činim svojima, i ohrabrujem vas da krenete naprijed, povjeravajući vas Svetoj Djevici Mariji, koja je nadahnula Neokatekumenski Put. Ona zagovara za vas pred svojim božanskim Sinom. Pođite, s mojim blagoslovom.

Prva BiH obitelj sa Neokatekumenskog puta u misiji

Josipa i Tadija Martić

Online Shop✅ 

Prosvjetni djelatnici iz Žepča Josipa i Tadija Martić prije godinu dana odlučili su dati svoju raspoloživost za odlazak u katoličku misiju. Bog ih je poslao u Bitolu u Makedoniji, gdje od rujna prošle godine žive i pomažu župniku don Antunu Nižetiću i bogoslovu Josipu Mašini. Oni su ujedno i prva obitelj u poslanju sa Neokatekumenskog puta iz Bosne i Hercegovine

Josipa i Tadija Martić cijeli svoj radni vijek proveli su radeći kao prosvjetni djelatnici. Trideset i osam godina su u braku, nemaju djece. Josipa je nastavnica povijesti i zemljopisa, a Tadija je predavao biologiju. Do rata živjeli su u Travniku, a u vrijeme ratnih zbivanja prognani su u Žepče, gdje žive posljednjih dvadesetak godina. Oboje potječu iz tradicionalne katoličke obitelji i vjeru su im prenijeli njihovi roditelji.

„Mogu reći da su mi moji roditelji razvili ljubav prema vjeri. Njih su odgajale časne sestre milosrdnice i često su mi govorili o iskustvima koje su imali s njima. Ja sam čak jedno vrijeme u pubertetu imala želju ići u časne sestre, ali eto, nakon osmog razreda ipak sam rekla ne i ostala sam u ovom laičkom životu“, ističe Josipa.

Tadija potječe iz mnogobrojne obitelji. Drugo je od devetero djece.Kao dijete redovito je išao nedjeljom na ranu Misu: „Mene je u to vrijeme je privlačila propovijed, jer pamtim vrijeme kada se Misa govorila na latinskom jeziku. Da nije bilo propovijedi, ne bih ništa razumio.“

Dok su radili kao prosvjetni djelatnici u vrijeme komunizma teško im je bilo prakticirati vjeru. Tada je kažu bilo sramota da te neko od kolega vidi da uđeš u crkvu: „Jako sam žalila radi toga, te godine su mi bile bolne. Mnogi ljudi znaju reći kako u vremenu komunizma niko nikome nije branio ići u crkvu. Ja se ne slažem s tim. Pamtim mnogo negativnih iskustava. Nakon krizme, pao onda udaje, nisam mogla prakticirati vjeru i tada sam osjetila jednu prazninu. Kada su došle demokratske promjene pred rat mogli smo ići u crkvu. Bila sam presretna da mogu biti na polnoćki, okružena mojim kolegama i učenicima,“ naglašava Josipa.

Vrijeme komunizma je i za Tadiju bilo traumatično. U vrijeme studija u Sarajevu, kaže, kako je se kao lopov krio da bi otišao na Misu u crkvu Svetog Ante na Bistriku. „Mnogo sam trpio jer su se svi tada izjašnjavali kao ateisti i na tu temu nije bilo razgovora. Cijelo vrijeme sam mislio na Boga i držao do svoje vjere i onoga što mi je majka govorila. Sine moli se Duhu Svetom! Kad sam počeo raditi, pojavili su se isti problemi. Sjećam se da smo se ja i Josipa tajno i vjenčali u Sarajevu. U Žepču sam išao u crkvu, ali u Travniku gdje je bila crkva u centru grada bilo je nezgodno. Priznajem, bio sam kukavica.“

Josipa i Tadija prvi put slušaju kateheze Neokatekumenskog puta 2003. godine u župi Svetog Ante Padovanskog u Žepču, koje su kažu promijenile njihov život.

„Puno divnih stvari Gospodin je činio u našem životu sve ove godine. Nemamo djece i zbog toga smo prošli kroz razna trpljenja.

Mogu reći da slušajući Božju riječ osjećala sam malo po malo rast u vjeri. U našem braku je zaživjela molitva. Kada bi se posvađali, brže bi jedno drugome oprostili. Uvijek sam znala da me Bog ljubi, ali sad to vidim na jedan poseban način,“ kaže Josipa

Tadija kaže da je u svom životu sjedio na dvije stolice. Oduvijek je bio katolik, ali sada iz ovog iskustva kaže da je to bilo daleko od pravog kršćanstva, više je ličilo na poganstvo:„Živio sam sa parolom – „Uzmi sve što ti život pruža“. Slušajući kateheze jako me je dirnuo psalam -„O Bože ti si Bog moj“. I danas bih plakao kad bih ga čuo. Osjetio sam ljepotu Božje ljubavi. Sjećam se da sam tada sebi rekao – „Bože, što sam tako kasno spoznao tu ljepotu. Bože, gdje si ti do sada bio? Ali sada vidim da je Bog bio strpljiv i čekao pravi trenutak da napravi pravi potez.“

Prije nešto više od godinu dana Josipa i Tadija su odlučili dati svoju raspoloživost za odlazak u misiju. Tadija je već bio u mirovini, a Josipa je dala otkaz u školi. Bog je odlučio da idu u Bitolu u Makedoniju. Tadija je bio u vojsci u tom kraju 1974. godine.

„Presretan sam što nas je Bog poslao u Bitolu. Tamo žive divni ljudi. Vojsku ne volim i to je posljednje zanimanje koje bi izabrao, ali se rado sjećam ljudi, koji su ostali u mom srcu.”

U Bitoli žive sa župnikom don Antunom, koji je iz Splita, i Josipom, bogoslovom sjemeništa „Redamptoris Mater“ iz Pule, koji je iz Zadra.

„Mislim da je to bila Božja zamisao da nas na neki način spoji. I Antun i Josip su mogli biti naša djeca. Tolike godine smo bili bez biološke djece, a danas mi je Gospodin na neki način dao duhovno majčinstvo i presretna sam sa tim Božjim zahvatom” zaključuje Josipa.

Piše: Ivan Katavić

Preuzeto: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=45089

Simbolika ikone Presvetoga Trojstva

Online Shop✅

Ovo jedinstveno remek-djelo Andreja Rublëva nije samo izuzetno lijepo nego u sebi nosi i teološku dubinu i bogatstvo simbola. Na jednom koncilu u Rusiji (1551.) ovoj ikoni daju epitet „ikona nad ikonama“.

„Kanon“ ikona Presvetoga Trojstva prema kojoj se rade sve reprodukcije je remek-djelo Andreja Rublëva (Андрей Рублёв 1360-1430). O životu ovoga autora ne znamo mnogo. Zna se da je živio svetim monaškim životom u samostanu Svete Trojice (Тро́ице-Се́ргиева Ла́вра, Troice-Sergieva Lavra, u gradiću Sergiev Posad koji se nalazi 70 km sjeveroistočno od Moskve). Andrej Rublëv je bio duhovni sin Sergija Radonežskija (Сергий Радонежский1322 – 25 settembre 1392) koji je ujedno bio najvažniji reformator samostanskog života i utemeljitelj samostana Svete Trojice. Sergij je osobito poticao na molitvu: „Vječnoj i savršenoj ljubavi koja proizlazi iz Presvetoga Trojstva“.

Na toj su ljubavi monasi temeljili sav svoj osobni duhovni život, ali i sve odnose u zajednici i društvu. Sveti je Sergij u svojim propovijedima širio nauk o Presvetom Trojstvu. Puku je objašnjavao različitost i jedinstvo koji zrače iz misterija Trojstva. Privlačio je hodočasnike iz svih krajeva Rusije ujedinjavao ih je oko imena Božjeg. Tako, ovaj samostan postaje najvažniji ruski pravoslavni samostan (statusa lavre) i duhovno središte Ruske pravoslavne crkve.

Najstarija djela Rublëva su ikone i freske u crkvi Navještenja u Kremlju u Moskvi oslikanoj 1405., no nije slikao sam nego zajedno s vrsnim ruskim slikarima. Godine 1408. slika Uznesenje u katedrali u Vladimiru, a njegovo posljednje djelo, koje je dovršio malo prije smrti (29. siječnja 1430.), je freska Spasitelja u samostanu Sv. Andronika u Moskvi.

Svetu Trojicu Rublëv slika oko 1422. za kanonizaciju Sergija Radonežskija (kanonizira ga Ruska pravoslavna Crkva). Sergij je jednom imao viđenje kako se ta Vječna Božja ljubav Svete Trojice na najbolji način utjelovljuje u ukazanju trojice Anđela Abrahamu. (Post 18) Interesantno je ovdje primijetiti kako Abrahamu dolaze tri čovjeka, a Abraham im se obraća u jednini. Njih su trojica, ali ih Abraham vidi tako ujedinjene da mu izgledaju kao jedno. I oni sami, iako su trojica govore kao jedan. Oni su hodočasnici u prolazu, a govore s Abrahamom kao s prijateljem koji treba znati njihove misli i tajne. Abraham nije vidio Boga osim kroz likove anđela, ali s njim razgovara.

Andrej Rublëv (kojeg je ruska Crkva kanonizirala 1988.) od Sergijevog prvog nasljednika Nikona Radonežskija dobiva jednu dužnost i blagoslov za njeno izvršenje. Zapovjeđeno mu je da napiše jednu stranicu Božje ljubavi, a tu mu je ljubav bilo potrebno prevesti u jezik boja i likova. Andrej sluša, jer se odlučio za takav život: slušati iz ljubavi, jer je i život njegovog Boga ljubav koja je poslušna. Po poslušnosti Andrej u prvom redu priprema stranicu: drvenu ploču razmišljajući kako je i Bog pripremio svijet kroz povijest spasenja da bi mogao prihvatiti Krista. Blanjajući drvo razmišlja kako su Marija i Josip pripremali jaslice za djetešce Isusa, a on ga brusi za novo prikazivanje poruke ljubavi.

Svaki korak rada na ikoni potiče molitvu, i u molitvi se započinje novi korak.

Rastući pod duhovnim vodstvom i u ozračju monaškog života Rublëv u ikoni Presvetoga Trojstva uspijeva predstaviti sintezu ovog velikog teološkog misterija te u likovnim simbolima objavljuje niz poticaja za duhovni život jednog vjernika.

Ovo jedinstveno remek djelo nije samo izuzetno lijepo nego u sebi nosi i teološku dubinu i bogatstvo simbola. Na jednom koncilu u Rusiji (1551.) ovoj ikoni daju epitet „ikona nad ikonama“.

Francisco José Gómez-Argüello Wirtz (Kiko Argüello): Ikona Presvetoga Trojstva

Pokaži nam svoje lice

Boga nitko nikad nije vidio, a u čovjeku od uvijek postoji želja prikazati sebi lice Gospodnje. Međutim mu ne preostaje drugo nego moliti: „Pokaži nam Gospodine svoje lice i bit ćemo spašeni“. „Pokaži nam Oca i dosta nam je“, kaže Apostol Filip Isusu, a on mu odgovara „tko je vidio mene vidio je i Oca“. Poznavati Boga kao Oca daje život, život vječni. Isus nam objavljuje Oca već u ovom što se predstavlja kao Njegov Sin i živi s Njim u odnosu potpune ljubavi. Iz Isusovog života s Bogom spoznajemo Sina, Oca i Duha, Isus ruši sve naše krive slike Boga kao velikog, dalekog, nepokretnog, gospodara. Živeći kao Sin Isus nam neprestano objavljuje Oca. Bog je Otac koji ljubi Sina, među njima struji Ljubav koja se širi prema svemu stvorenome.

Anđeli – Glasnici

Abraham vidi tri čovjeka, zašto Rublëv dodaje krila? Pa ni Tobija nije vidio krila Rafaelu, a on je anđeo. Prije nego li je poslao svoga Sina Bog šalje svoje anđele. Svoju vjernu sliku, i mi smo slika, ali smo zbog grijeha više-manje iskrivljena i zatamnjena slika. Budući da Anđeo Božji nema grijeha, ne može pokazivati drugo, do li Boga onakvim kakav uistinu jest. Anđeo znači glasnik. Svaki od njih u svojoj duhovnoj, ali ograničenoj i time maloj naravi nosi veliku poruku iz koje mi ljudi možemo shvatiti: da smo ljubljeni od Boga, da smo središte njegove pažnje, da smo važni u njegovim očima. Preko svojih anđela Bog nam upućuje svoju riječ i preko njih prima naše odgovore i naše molbe.

Lica Anđela

Za Boga godine ne igraju nikakvu ulogu, niti mu se godine mogu brojiti. On je uvijek nov, kao što je uvijek nova prava ljubav. Rublëv obrađuje lica anđela na način kao što se rade mladenačka lica. Mi smo naviknuti na srednjovjekovnu kršćansku umjetnost zapada prema kojoj se vječnost Boga pokazuje obično na način da se Oca slika kao starca sijede kose i brade. Međutim Rublëva nosi druga ideja. On uviđa kako upravo mladost daleko više nego li sijeda starost izražava Božju vječnost. Život i sva povijest stoje pred Bogom. Mladost Boga je trajna mladost Ljubavi. Sami osjećamo da dok naše vanjsko čovještvo stari, ono nutarnje se obnavlja. Živeći u ljubavi Božjoj čovjek se pomlađuje. (Život u Bogu dao je Ivanu Pavlu II. da i kao bolesni starac ima mlado srce koje je mlade čitavoga svijeta privlačilo).

Imaju li ovi anđeli lice muškarca ili žene? Božji život je kompletan, nema potrebu za komplementarnošću kao čovjekov život. Život Boga je ljubav puna i savršena, ljubav snažna i krotka, ljubav nježna i blaga. U njemu nema razlike koja treba postojati između muškarca i žene. Bog koji daje život je sve, on je otac i majka zajedno. Zbog toga, onaj koji s njime živi i tko ga neprestano drži pred očima postaje snažan kao otac i nježan kao majka. Čovjek koji ljubi Boga, od njega dobiva puninu života koja ispunjava praznine i nedostatke naravi. Životi svetaca nam to neprestano svjedoče.

Geometrijske forme

Na samom početku prenošenja Božje Riječi na drvo, Rublëv piše likove kruga i trokuta.

U samoj ikoni likovi su postavljeni tako da čine kružnicu. Za nju se kaže da je najsavršeniji geometrijski lik. Kružnica nema ni početka ni kraja, zato simbolizira vječnost i savršenstvo našega Boga. Kružnica dominira čitavom kompozicijom. Bog je jedan, ali me susreće na tri različita načina. U kružnici se nalaze savršena tri anđeoska lika koji pokazuju savršenu ljubav koja nema početka ni kraja. Recipročna ljubav triju osoba nema formu zatvorenog kruga. Njihova ljubav se otvara među njima oltarom koji ima lik kaleža. Prema tom kaležu su usmjereni pogledi. Prema njemu su usmjerene ruke anđela. Bog kontemplira čovještvo koje je simbolizirano od kvadratnog stola i njegovog podnožja. Bog vidi kako je to naše čovještvo izgubljeno, želi ga spasiti. Vidi koliko je izgladnjelo i želi ga nahraniti, vidi nas napuštenima i uzima nas u zaručništvo.

Trokut koji je postavljen na površini stola a vrh dodiruje vrh glave Anđela u sredini, taj jednostavni geometrijski lik nam govori da su troje u jednom i jedno u trojstvu. Ovaj krug i trokut se ne vide, upravo kao što se ne vidi ni Bog, koji je sveprisutan, iako ga mi ne vidimo.

Forma četverokuta se dotle vidi dobro jer predstavlja ono što je vidljivo tj. sve stvoreno. Stvorenje je raznoliko i razdijeljeno, tako postoje i različite kvadratne forme. Bijela kvadratna površna koja se ne vidi u potpunosti jer je zaklanjaju koljena anđela ukazuje da zemlja prima i ugošćuje nevidljivo nebo. Naš se Bog ne srami doći na zemlju, dati se ugostiti kao hodočasnik.

Osmerokut označava puninu osmoga dana Gospodnjeg. Što se tada događalo? Kad je bio osmi dan? Nakon sedmog i još uvijek traje. Što se u njemu događa? Povijest spasenja u kojoj mi živimo i sudjelujemo.

Tri kaleža

1. Veliki kalež koji se može ugledati u rubovima likova anđela predstavlja kako Otac i Duh Sveti daju Utjelovljenu Riječ koja stoji u sredini.

2. Kalež koji se tvori od stolnjaka na kojem se nalazi posuda s mesom, a stolnjak dodiruju koljena anđela slika su Euharistije koja je centar gibanja čitave kružnice.

3. Kalež naslikan na podu između postolja, predstavlja prostor gdje se može pristupiti i ući u dijalog ljubavi, prepustiti rukama Duha da nas oblikuju, prebivati u Božjoj blizini. Koljena su nam tada postavljena do prednjeg dijela oltara na kojem se nalazi mali prozor. On podsjeća na to da se u svakom su oltaru polažu relikvije mučenika.

Ali ako promatramo krila anđela onda su i ona postavljenja u formi kaleža.

Simboli pastirskih štapova i haljina

Iako su sjeli za stol, anđeli ne odlažu svoje hodočasničke štapove. Drže ih u lijevoj ruci, spremni za ustajanje i nastavak puta. Što nam to govori? Bog je uvijek u prolazu. On prolazi. Kada prolazi nije nametljiv nego mu mi trebamo posvetiti pažnju i gostoprimstvo inače možemo propustiti prilike njegovog prolaza. Štapovi na vrhu imaju ornament poput kraljevskog žezla. To nam govori da mi Boga možemo zvati kraljem, ali se iznad svega prema njemu trebamo ophoditi kao prema Kralju. Štapovi su obojani u crveno, nisu zlatni poput kraljevskih koji su često puta simbol nasilne moći. Ovi su crveni, što je boja mudrosti koja ljubi, i to ljubavlju koja je strpljiva. Takvo je kraljevanje Božje.

Svaki je anđeo odjenut u tuniku i plašt. Tunika ukazuje narav. Plašt se za razliku od tunike kod svakog anđela dobro uočava i to odijelo predstavlja i pokazuje ulogu, zadatak, misiju i narav. Svakom anđelu je jedna od ovih haljina plave boje, boje neba. To što sva tri anđela imaju haljinu plave boje govori da je Bog jedan. Tri anđela nam pokazuju jednoga Boga koji nas ljubi s tri različita srca. Tri nam anđela pokazuju ljubav Božju, zajedništvo triju Božanskih osoba.

Isus pravi čovjek

U centru se nalazi anđeo odjeven u odijelo snažnih boja koje privlače pogled. Sav njegov lik nije vidljiv. Niži dio i noge su mu skrivene bijelim stolom koji dijeli i sjedinjuje sve tri osobe. To nas podsjeća da Sina Božjega njegovi suvremenici zapravo nisu nikada u potpunosti uspjeli vidjeti – shvatit. Njegova tunika je široka svečana. Tamo crvene je boje koja podsjeća na prolivenu krv. Zlatna štola označava Kristovo kraljevsko svećenstvo. Štola nam govori da je On primio svu vlast od Oca. On je Božanska osoba i to nam potvrđuje boja plašta.

Ovaj nam anđeo kaže kako je jedna od Božanskih Osoba čovjek, i to pravi čovjek od krvi i mesa, čovjek kao mi, koji može umrijeti poput nas. Tamno crvena boja nam govori o smrti čovjeka koji umire za ljubav. Pogledamo li glavu ovog anđela vidimo da je sva naklonjena prema drugome i to nas prosvjetljuje o samoj osobi Oca. Sin voli Oca, to se vidi po njegovoj otvorenoj spremnosti prema Ocu. Sin poklanja potpunu pažnju riječi koju mu Otac upućuje.

Otac

Anđeo prema kojem Sin gleda s poniznim poštovanjem, s predanjem potpunim i punim ljubavi pomaže nam kontemplirati Oca. Tunika ovog anđela je plava i skoro sakrivena. Boga Oca nitko nikada nije vidio. Za uzvrat ima plašt u kojem se prelijevaju različite boje. Plašt zakriva intimnost njegove osobe i objavljuje slavu. Plašt predstavlja svo Božje djelo. Predstavlja cjelokupno i veličanstveno stvorenje. „I nebesa slavu Božju objavljuju“ Svako Božje djelo pokazuje njegovu prisutnost, njegovu mudrost, njegovu ljubav i njegova nevidljiva savršenstva.

U ovom liku anđela imamo Oca koji zna stvarati, no više od svega on zna podržavati sve stvoreno svojom ljubavlju. U ovom liku možemo vidjeti s kojom pažnjom i poniznošću on vrši ulogu Oca. On je izvor života, njegov prvi pokret je ljubav kojom blagoslivlja zemlju. Njegova se ruka blago uzdiže prema stolu koji predstavlja zemlju i blagoslivlja je. Njegova ruka je usmjerena prema i Sinu, koji je pažljiv i spreman. Sav lik Sina govori – „Evo me dolazim“. Promatrajući ga, kao da se čuje vječni Amen prema Volji Božjoj. I Sin blagoslivlja, on radi ono što vidi da Otac radi, jer „tko vidi Sina vidi i Oca“.

Duh Sveti

Treći anđeo prihvaća, priznaje i nastavlja pokrete ljubavi prva dva anđela. Plava tunika se dobro vidi, jer je uloga Duha Svetoga pokazivati i poticati na vjeru u Boga, poučavati i podsjećati na Riječ (Iv 14,26), a njegov zeleni plašt govori da je Duh Sveti onaj koji daje život. Boja njegovog plašta se širi prema podu. Time se pokazuje da njegova svjetlost i njegova toplina ovijaju sve, obnavljaju sve na neprestanu slavu Božju. Duh Sveti nas ovija i prožima kada se poput Sina potpuno predamo Ocu, kada poput Oca dajemo svoju ljubav ljudima. Ako se zatvorimo i žalimo, ako se odbijamo predati, tada se zatamnjuje naš pogled, a u srce se vraća žalost. Ova treća Osoba kako nam pokazuje njen pokret prihvaća Volju ljubavi koju Otac upućuje Sinu, a koju Sin čini svojom. Ruka anđela života je položena na stol – oltar i vodi prema blagoslovu dvojice drugih anđela, vodi prema odredištu. Duh Sveti je onaj koji daje ljudima sposobnost primijetiti ljubav kojom su ljubljeni. Njegova svjetlost daje otvoriti ljudima oči da u Bogu vide tatu koji ih ljubi. Njegova snaga ispunja ljudska srca da mogu drugima prenijeti ono što su vidjeli.

Postoji još jedno tumačenje dijaloga ove trojice anđela prema kojem je Rublëv htio pokazati kako Otac svečano sjedi na svome prijestolju, a njegov pogled i izgled kao da izražavaju neku zapovijed kratku i jednostavnu, ali s autoritetom, „jer sve proizlazi iz njega“. On poziva Sina pokazujući mu rukom posudu na stolu u kojoj se nalazi meso koje podsjeća na žrtvovanog jaganjca. Čovječanstvu je potrebno Božje otkupljenje. Sin shvaća Volju Božju, On shvaća da se mora učiniti hranom i pićem nama ljudima, i prihvaća. Zato on naklanja glavu i blagoslivlja kalež. Jer je njegova „hrana vršiti Volju Oca“. I traži pomoć Duha Tješitelja. Duh to prihvaća, što se vidi po nježno položenoj ruci na stolu. Duh sveti prihvaća Božju Volju za Sina i sa svojim naklonom upućuje našu pažnju prema Sinu i Ocu, Duh Sveti želi nas, poslušne, stavit pred Sina. „Nitko ne može reći Isus je Gospodin nego po djelovanju Duha Svetoga“. A u predanju i povjerenju nas želi staviti pred Oca, jer je Duh Sveti onaj koji u našim srcima vapi Ocu neizrecivim uzdasima.

Zrcalo

Iz Svetoga pisma znamo da Sin Božji sjedi s desne Očeve. Kako to da ga Rublëv ovdje postavlja s lijeve? Nije previd ili greška, jer ovdje Rublëv slijedi sv. Pavla koji kaže da mi Božansku stvarnost vidimo kao u zrcalu, a u zrcalu se vidi na obrnut način.

Izvan kruga

Izvan kruga i trokuta, ali u savršenoj harmoniji s njima primjećujemo likove koji imaju ulogu dodati nešto ovoj poruci. Sve stvoreno koje proizlazi iz Božjih ruku pokazuje i trag je koji upućuje na njegovu ljepotu, veličinu i ljubav. Iza glave Duha Svetoga vidimo nešto nedefinirano. Je li planina, plamen, ili zamah vjetra.

Može biti planina, jer u tišini planine Duh govori i djeluje. Može biti i plamen jer je Duh Sveti poput vatre. On je kao plamen koji silazi na glave apostola. On je vatra koja osvjetljava nutrinu onih koji je prime dok ne ugledaju ljubav i njen smjer. On čisti i obnavlja. Može biti i udar vjetra, jer je Duh Sveti poput vjetra, ne može ga se uhvatiti, te se pohvaliti, ja imam Duha. Duh je zamah vjetra ljubavi, koji nosi. Ako se ja zaustavim kako bi se divio sebi, izlazim iz dinamizma udara ljubavi. Ovaj vjetar puše prema Sinu, jer je on dostojan pažnje. On je meta našeg razmatranja i kontemplacije. Duh uvijek nosi da gledamo Sina.

Iza Sina se nalazi zeleno drvo, njegova je krošnja pokrenuta Božanskim vjetrom. Abraham anđele postavlja pod hrast mambre. Osim što ovaj hrast simbolizira drvo križa, ono ovdje postaje drvo života iz Raja, koje proizvodi plodove života, a njegovi listovi su lijek za svaku bolest. Plod toga stabla je Isus Krist, a listovi su sakramenti. Vjetar Duha svetoga gura krošnju prema kući i tako orijentira naš pogled prema prebivalištu koje je Otac pripremio. On tu otvara prozore i vrata kako bi nas prihvatio. Ova kuća prima sve ljudske sinove koji su postali Isusova braća i njoj dobivaju ljubav Očevu. U njoj su sjedinjeni kako bi slavili i postali dionici vječnih otajstava. Kuća nije samo djelo Božje kao što su to vjetar i stablo, ona se izgrađuje i ljudskim trudom. Tako je Crkva građevina koja je već gotova, ali je još uvijek u dorađivanju i izgradnji. I svatko od nas je jedan živi kamen.

Postoji li u ovom krugu Vječne ljubavi Presvetoga Trojstva i neko mjesto za nas?

Kako bismo mi voljeli osluhnuti i iz blizine vidjeti što rade i što govore njih Trojica. Mi se obično volimo neopaženo približiti, onako sa strane, ali je nemoguće ući u intimnost njihovog zajedništva od straga, jer nam krila anđela priječe da išta vidimo ili čujemo. Moguće im je pristupiti samo od naprijed. Možemo stati samo ispred njih. Prepušteni proučavanju njihovih pogleda. Samo to mjesto mi dopušta ući u dijalog ljubavi trojice anđela koji govore ljubav i slušaju ljubav, šireći je oko sebe. Kad kleknemo u sredinu ovog donjeg kaleža, vidimo da je to mjesto iz kojeg mogu piti Sina Božjega, mogu piti njegovu ljubav sačinjenu od poniznosti i blagoslova. Dok pijem, i ja postajem piće koje se troši poput zrna koje želi donijeti rod. Spuštajući pogled prema koljenima vidimo kako ona dodiruju oltar s prozorčićem kroz koji su prošli svi oni koji su se istrošili i koji su poput Krista dali svoj život. Prozorčić, kao da nas poziva i potiče – kad su mogli „ini i ine možeš i ti“…

Preuzeto sa stranice www.svfilipneri.hr

Obitelj Franušić: Puno je teže ljudima s dvoje nego nama s devetero djece!

Obitelj Franušić uprizorila je nedavno Svetu obitelj na Stradunu

Online Shop✅

Dubrovačka obitelj Franušić privukla je pažnju mnogih prošli tjedan uprizorivši Svetu obitelj ispred crkve sv. Vlaha. Sa svojih devetero djece i u iščekivanju desetog oni su ove godine bili Josip i Marija. Nesumnjivo oduševili su sve one koji su tu večer došli na Stradun.

Tom prilikom biskup Mate Uzinić uputio im je prigodne riječi kazavši kako zbog svoje hrabrosti i otvorenosti prema životu pokazuju kako će Isus uvijek imati mjesta u njihovoj obitelji i da će ga oni zagrliti. Izvrsna prigoda za razgovor s ovom velikom, sretnom obitelji. Tomislav i Marijana Franušić ugostili su nas u svom domu punom ljubavi, topline, radosti i dječjeg smijeha. Otvorili su vrata svog doma i svojih srca ispričavši za Portal Oko kako izgleda njihova svakodnevica, kako se nose s komentarima okoline te kako slave Božić. Kažu kako ne misle da su nešto posebno, samo autentično žive svoju vjeru, a prije svega zahvalni su Bogu što ih je blagoslovio s ovoliko djece.

Tomislav i Marijana Franušić s djecom, Andreom (18), Katarinom (17), Stošijom (16), Lorenom (14), Marijom (6), Vlahom (5), Mihaelom (4), Helenom (2,5) i najmlađim Bartolom koji će uskoro napuniti godinu dana.

'Sve ide na slavu Božju, mi to vjerujemo i znamo. Mnogi nam čestitaju, mnogi se čude i smatraju da smo malo zaostali, ali mi se nismo tek tako odlučili biti otvoreni životu i primati djecu' počinje svoju priču Tomislav Franušić.

Ističe kako on i njegova supruga nisu planirali imati veliku obitelj te priznaje da je zamišljao lagan život, jedan mali stančić, dvoje djece da mogu imati vremena za sebe i isplanirati stvari kako hoće.

No, u životu ništa nije slučajno i obično se dogodi upravo suprotno što svjedoči i Tomislav.

'Dogodio se niz događaja kroz moju povijest kroz koje sam upoznao Boga i vidio sam da je Bog imao nešto za nas puno više, a to je ova obitelj za koju danas živim zajedno s desetim djetetom koje je na putu.'

Komentara je dosta i mnogi se čude i misle pa kako uspiju sve organizirati s devetero djece, sigurno nemaju vremena ni za što.

'Uvijek kažem ljudima s kojim pričam i koji se hvataju za glavu i pitaju kako je to moguće da je vrlo moguće. Vidim da puno teže izlaze na kraj ljudi s jednim ili dvoje djece nego mi s deset. Ne kažem da smo neki super ljudi, daleko od toga. Mi smo najobičniji ljudi, živimo normalan život, svađamo se, mirimo, borimo se, ali u ovoj borbi oslanjamo se na Boga. Da se oslanjamo na svoje snage i svoju pamet, onda bi vjerojatno pukli' priča Tomislav okružen svojim najvećim bogatstvom. U razgovor se uključila njegova supruga Marijana koja nam je ispričala kako na početku pusti ljude da se čude.

'To je ljudima strašno neobično, a ja na to ne gledam tako jer to je moj dan, moj život. Kad vidim obitelj s isto tako malo više djece, možda četvero i majku kako jedno gura u kolicima, a ostala su joj sa svih strana isto pomislim 'Bože moj pomozi ovoj ženi nije joj lako s toliko djece izaći na kraj jer svi nešto traže.' Nekako razumijem te ljude koji me pitaju i čude se. Mi nikada nemamo neki spreman odgovor. Kažemo svaki dan idemo pomalo hrabro. Istina, bude teških dana, ali nikad se ne predajemo nego se uvijek nadamo' kaže.

Obitelji Franušić pomaže jedna katekumenska zajednica u Crkvi i upoznali su se na tom neokatekumenskom putu.

'Ponekad svi imamo neke probleme i potrebe i dragocjeno je imati neke ljude s kojima možete duhovno podijeliti određena stanja i situacije, borbe, radosti i tuge. To su obitelji slične nama, koje su otvorene životu, ali ne samo mlade obitelji, tu su i stariji i mlađi ljudi, više ili manje školovani, sa sela, iz grada. Ono što nas ujedinjuje nije nikakav materijalizam, novac, ideja niti nekakvo teoretiziranje nego uistinu jedna živa Crkva različitih ljudi koji su okupljeni oko Boga' kaže Tomislav. Naglašava da u ovako jednoj velikoj obitelji imati potporu takve jedne zajednice prvenstveno u molitvi, a zatim u zajedništvu, u pomoći oko odgoja djece zaista znači.

Ova obitelj život bazira na tri oltara: oltar u Crkvi gdje se slavi Euharistija, oltar bračni krevet gdje se stvara novi život i oltar obiteljski stol gdje se blaguje i moli riječ Božja i gdje slave nedjeljne pohvale jutri s djecom, čitaju psalme, izvadak iz Evanđelja.

Poseban doživljaj bio im je uprizorenje živih jaslica ispred crkve sv. Vlaha. Pozvalo ih je Vijeće za mlade Dubrovačke biskupije, a oni su vrlo rado prihvatili jer su to vidjeli kao jednu priliku evangelizacije mladih odnosno navještanje Evanđelja na jedan specifičan način.

'Mislim da je bilo jako lijepo. Djeca su uživala i to smo vidjeli kad su se kasnije došla s nama slikavati. Oni su stvarno u nama vidjeli Svetu obitelj premda je moja žena rekla da mi toga uopće nismo dostojni' kaže Tomislav, a njegova supruga dodaje kako 'Sveta obitelj treba biti uzor svakoj obitelji bilo nama s desetero djece ili nekome s jednim ili troje. Sveta obitelj je jednostavna, skromna, sa zahvalnošću prihvaća sve, vjeruje, ide naprijed tako da nam je bila čast što smo glumili u toj predstavi po prvi put.'

Božić u njihovoj obitelji ne bazira se samo na poklonima. Kako ga proslavljaju ukratko je dočarao Tomislav.

'Mi na Badnju večer započinjemo slaviti Božić i radimo jednu malu obiteljsku procesiju gdje najmlađi član obitelji koji hoda nosi malog Isusa, drugo dijete nosi svijeću, treće molitvenik, četvrto Bibliju i idemo jedno iza drugog i pjevamo božićne pjesme. Upalimo svijeću u mraku tako da nam to simbolično bude znak da je došla svjetlost koja je razbila ove tmine svijeta. Kad donesemo malog Isusa pod bor, zapalimo svijećice na boru i pjevamo božićne pjesme i molimo. Poslije toga podijelimo i poklone djeci no središte je jedna mala kućna liturgija u kojoj djeca, a i mi uživamo. Dakle ne slavimo Božić samo s darovima i materijalnim stvarima nego uistinu ga obilježavamo.'

'Ne bih htio nikoga osuđivati i ja često upadnem u tu strku, ali ono što vidim da je jedino važno u ovom Božiću je uistinu da uđe mir u obitelj, da se Krist može roditi u čovjekovom srcu, u zajedništvu obitelji i da možemo raspjevani i ponizni dočekati Božić. Naravno da uz to ide i svečaniji ručak i kolači i pokoji poklon. Ništa nemam protiv toga. Najgore je sad ljude osuđivati da su ovakvi i onakvi. Nažalost to nam rade mediji i oni su upali u taj žrvanj s reklamama, programima s božićnim filmovima koji su bajke. Nije važno hoće li sve biti čisto i spremno, važno je da je Božić i da smo zajedno' suglasni su.

Obitelj Franušić je na kraju uputila poruku svim mladima koji se spremaju biti roditelji da se ne boje. Samo jedan korak napravite prema Gospodinu i on će napraviti tri prema vama.

Gospođa Franušić iz svog vlastitog iskustva kaže kako im je Bog sa svakim djetetom davao više materijalnog, a kamoli duhovnog.

'Naše zajedništvo, odnosi, sve je bilo puno bolje i to svima svjedočimo. Netko povjeruje, netko ne, netko nam kaže ohrabrujete nas, pokrećete, samo hrabro naprijed i nama je to drago. Ne mogu reći slučajno smo postali velika obitelj jer ništa nije slučajno, ali nismo imali ovakve planove i mi se svaki dan iznenađujemo u Božjoj ljubavi i dobroti prema nama. Mladi budite hrabri i usprkos svemu što se događa u današnjem svijetu, nemojte da vas to pokoleba. Mi smo se okrenuli Crkvi koja je veliki putokaz za nas. Majka i učiteljica.'

'Jesmo velika obitelj, ali imamo dovoljno da čak možemo pomagati drugima. Tako nam sad Bog daje. Nekad i ne treba pružiti baš sve od materijalnog djetetu. Najbitnije je ono duhovno što se ne vidi, podrška, ljubav, razgovor, ohrabrenje' zaključuje ponosna mama.

Preuzeto sa: http://www.portaloko.hr/clanak/portaloko-u-domu-dubrova%C4%8Dke--obitelji-franu%C5%A1i%C4%87-puno-je-teze-ljudima-s-dvoje-nego-nama-s-desetero-dj/0/55356/

Jeruzalemska propovijed kardinala Schönborna

Bečki kardinal Christoph Schönborn održao je 27. ožujka 2008.g. u Jeruzalemu u dvorani Posljednje večere zapaženu propovijed za vrijeme zajedničkog skupa europskih biskupa „Domus Galilaeae“. 

Online Shop✅

Drago braćo u biskupstvu, nasljednici apostola!

Draga braćo i sestre!

Puno je toga u našem srcu na ovom mjestu, ovih uskrsnih dana, ovih dana Kristovog uskrsnuća. Čitali smo ovo izvanredno čitanje iz Djela apostolskih, nad kojim bismo mogli meditirati satima, budući da je ono jedno od jačih tekstova o otajstvu Izraela, koje ovih dana proživljavamo, upravo danas popodne. Možda ću na kraju još o tome nešto reći, ukoliko vi u međuvremenu ne zaspite.
Ali postoji jedna druga stvar: ono što ovih dana proživljavamo i što moramo svjedočiti, upravo na ovom mjestu, gdje je Isus rekao svojim apostolima: „Bit ćete mi svjedoci“. Čega smo mi svjedoci? Što smo pozvani svjedočiti u današnjoj Europi? Ono što su učenici doživjeli na svome putu kad su se vraćali – grčki izraz je anastrophe, obraćenje; oni su se u Emausu obratili i vratili se natrag u Jeruzalem i ponovno su prepoznali Isusa u lomljenju kruha. Što se na tom putu dogodilo?
Htio bih vam reći jednu stvar koju nosim u srcu. Mislim da je to što moram reći govor Duha Svetoga. Koji je grijeh Europe? Grijeh Europe, glavni grijeh, je NE prema životu. Prije nekoliko dana sam na austrijskoj televiziji na pitanje jednog novinara odgovorio: „Europa je triput rekla NE svojoj vlastitoj budućnosti.“ Prvi put godine 1968., slavimo 40. obljetnicu, pri odbacivanju „Humanae vitae“. Drugi put godine 1975., kad su zakoni o pobačaju preplavili Europu. Treći put budućnosti i životu. Upravo sam jučer primio vijest iz Austrije, da je vlada priznala homoseksualne brakove i u Austriji: to je treći NE. I to nije u prvom redu moralno pitanje, nego pitanje datosti, činjenica: Europa je u izumiranju, budući da je rekla NE životu.
Od srca želim ovo reći: upravo je ovo mjesto gdje nam je Isus rekao da ćemo primiti oproštenje svojih grijeha, jer mislim da je i ovo jedan od grijeha nas biskupa, iako nitko od nas 1968. godine nije bio biskup. Danas u Njemačkoj od stotinu roditelja imamo 64 djece i 44 unuka: to znači da će se za jednu generaciju njemačko stanovništvo – bez useljavanja – prepoloviti. Rekli smo „NE“ Humanae vitae. Tada mi nismo bili biskupi, ali su bila naša subraća. Nismo imali snage, reći glasno „DA“ za Humanae vitae. Ima izuzetaka: tadašnji berlinski kardinal Bengsch (upućeno kardinalu Meissneru: „Ne ti, ali tvoj predšasnik; ti si to rekao 1968. godine). On je pripremio jedan tekst za njemačku biskupsku konferenciju, tekst koji je bio proročki. Taj je tekst nestao i pojavila se „Izjava iz Königsteina“, koja je oslabila Crkvu u Njemačkoj da kaže DA životu.
Bio je još jedan izuzetak u Krakovu: skupina teologa pod vodstvom nadbiskupa i kardinala krakovskog, ljubljenog pape Ivana Pavla II., izdala je memorandum i taj tekst poslala papi Pavlu VI. Smatram da je to svjedočanstvo jednog biskupa mučeničke crvke, šuteće Crkve, imalo veću težinu od svih ekspertiza (ocjena), koje je papa Pavao VI. dao izraditi o ovoj temi, i da ga je ova hrabra odluka pogodila, zbog koje je on kasnije ostao strahovito osamljen. Taj je tekst iz Krakova pomogao – iako za to nemam povijesnog dokaza, u svojoj sam dubini siguran – Pavlu VI. dati snagu da napiše Humanae vitae.Onda se pojavio jedan „luđak“ u Španjolskoj u barakama s jednom „luđakinjom“, koji su imali hrabrosti reći „DA“ životu, „DA“ za Humanae vitae, protiv struje, a ta je struja bila tako jaka! Sjećam se objave časopisa „Spiegel“ u Njemačkoj: na naslovnoj stranici papa Pavao VI. s pilulom u ruci i „NE“, podsmjehivački napravljeno! Ali od ovih ludih u Kristu nastala je jedna stvarnost, koju je isto tako nemoguće negirati kao što je nemoguće negirati i stvarnost demografskog urušavanja Europe: to su obitelji Puta (Neokatekumenski put, op. PP), koje nam u ovoj Europi svjedoče da je Pavao VI. imao pravo, da je život veliki Božji dar i da je „DA“ za život uvjet istinskog života, uvjet za živuću Europu.
Ali mi biskupi, iza zatvorenih vrata iz straha, ne iz straha od Židova, nego od medija i nerazumijevanja svojih vjernika. Mi nismo imali hrabrosti! U Austriji smo imali „Izjavu iz Mariatrosta“ kao u Njemačkoj „Izjavu iz Königsteina“. To je u narodu oslabilo smisao za život, to ih je obeshrabrilo otvoriti se životu. Kad je zatim val pobačaja došao, Crkva je bila oslabljena, budući da nije naučila hrabrost otpora, koji smo vidjeli u Krakovu, koji je papa Ivan Pavao II. pokazivao za vrijeme čitavog svojeg pontifikata, tu hrabrost, reći DA Bogu, Isusu, pa i pod cijenu prijezira. Mi smo bili iza zatvorenih vratiju, iz straha. Smatram da se, iako tada nismo bili biskupi, ipak moramo kajati za taj grijeh europskog episkopata, episkopata, koji nije imao hrabrosti snažno poduprijeti Pavla VI., jer danas svi nosimo u svojim biskupijama teret posljedica ovoga grijeha.
„Braćo, znam da ste to činili iz neznanja“, kaže Petar Židovima, svojoj braći. „Činili ste iz neznanja.“ Da smo znali za posljedice toga „NE“ životu, ne bismo nikada rekli „NE“ Humanae vitae, da smo imali hrabrosti reći svojoj braći: „Imajte pouzdanje, vjerujte u život“, ali nismo imali hrabrosti. „Znam da ste to učinili iz neznanja, kao i vaši zavodnici.“ „Ali je Bog tako ispunio ono što je po prorocima obećao“: ta patnja za koju smo suodgovorni, patnja toga „NE“ životu. Svima nam je znano iz ispovijedi kako je velika bol kad se ispovijeda grijeh pobačaja i zatim tuga jednog života, prouzročena jednim „NE“ životu. Mi smo suodgovorni za tu tugu Europe....
... Danas se nalazimo u europskoj pustinji i ovdje vidimo zajednice i obitelji! Ali ja vidim plodove. Gledam naš „Redemptoris Mater“: kad ne bismo imali ovu bogosloviju, koje bi to bilo siromaštvo zbog pomanjkanja duhovnih zvanja u našim biskupijama – sigurno biste nam mogli poslati još zvanja. Tu su ta zvanja i promatram na koji se način ta zvanja prati. Ponizno, iskreno moram reći da unatoč svim naporima u našem biskupskom sjemeništu ne uspijevamo odgojiti, ljudski gledano, naše bogoslove, formirati ih onako kao što se formiraju u zajednici Puta. Zašto? Zato što oni imaju tu obitelji, jer imaju iskustvo očinstva. Ja potječem iz rastavljene obitelji, moji su roditelji bili rastavljeni, moj djed rastavljen, moja su oba brata rastavljeni. Poznajem stvarnost rastave. Ali gdje se može naučiti svećeničko očinstvo, kad primjera tog očinstva nema u obiteljima? Ovdje to uče ti bogoslovi. Imao sam slučaj jednog mladog svećenika, koji je došao iz bogoslovije „Redemptoris Mater“ i koji je sagriješio s jednom ženom. Mi biskupi znamo tu situaciju, kad se to dogodi: osoba odlazi, jer je imala vezu, napušta svećeništvo. Obitelji te župe i Puta su ga u istini i dobroti prihvatili i tako spasili njegovo zvanje. Došao mi je prije Uskrsa sav radostan: „Da, sagriješio sam, ali imao sam hrabrosti napustiti tu vezu i vratiti se nazad.“ Obitelji su te, koje su spasile ovo zvanje i ovog svećenika.
Uvjeren sam da je Gospodin dao Crkvi tu karizmu, nije ona jedina, ima mnogo karizmi; ali to je karizma koja nam pokazuje da bez obitelji, bez „DA“ životu nema budućnosti za Crkvu. Stoga želim zahvaliti našim obiteljima Puta, njihovom svjedočanstvu, njihovoj hrabrosti da budu poslani svugdje. Jedna obitelj iz Beča s 9 djece je otišla u misije u Istanbul, u Tursku! Ove nam obitelji pokazuju što je Uskrsnuće.
Braćo, ne želim vas dugo zadržavati. Ali bih na ovom mjestu želio zahvaliti papi Pavlu VI., papi Ivanu Pavlu II. i papi Benediktu XVI. za sve što su učinili, ono što je i posao biskupa, kako to izriče apostol Pavao u 14. poglavlju 1. poslanice Korinćanima, naime razlikovati karizme i reći: „To je od Boga!“ To ne znači da su utemeljitelji sveti, možda će to biti, jer nam je sv. Toma Akvinski protumačio da su karizme milosti, besplatno dane za Crkvu i za izgradnju Crkve. One ne znače automatski svetost nositelja karizme, ali je to također poziv nositelju karizme na osobno posvećenje, no to je prije svega dar Crkvi. I vidim, ovdje postoji jedan dar za Crkvu.
Na kraju bih htio progovoriti o jednoj stvarnosti, koju svi poznajemo u našim biskupijama, gdje postoji Put: on nije uvijek dobro prihvaćen, postoje napetosti, kaže se da dijeli župe. Nisam previše hrabar da bih uvijek podržavao slabe i progonjene, ali jedno mogu reći: u tijelu ima napetosti, samo u mrtvom tijelu nema napetosti. I ove su napetosti također dio potrebnog obraćenja. To ne opravdava ljudske pogreške, koje se uvijek iznova događaju, ali kad se naviješta Evanđelje obraćenja onda se stvaraju napetosti, koje su neizbježne. Mi se biskupi moramo zapitati ne mogu li te napetosti biti i ozdravljujuće. Jer nas trgnu, jer nam dopuštaju da se upitamo: što želi Bog od nas?
Na ovom mjestu želim moliti da Gospodin dođe i kroz zatvorena vrata i ohrabri nas, iako nam je u ovih zadnjih 40 godina nedostajala hrabrost reći „Da životu“. Mi smo rekli, ali moramo to reći ovom snagom. Da nam oprosti nedostatak hrabrosti i da nam snagu, koju je dao apostolima, kad ih je s ovog mjesta poslao.
Hvala na strpljivosti. Braćo.

Preveo: don Petar Palić

Preuzeto sa: http://hkld.hr/news.php?extend.603.2