srijeda, 1. kolovoza 2012.

Razgovor sa Giuseppe Gennarinijem, odgovornim za Neokatekumenski put u SAD-u


NEW YORK, nedjelja, 1. siječnja 2006. (ZENIT.org).

Neokatekumenski put s oduševljenjem prihvaća uredbe Svete Stolice



Neokatekumenski put je s oduševljenjem primio uredbe izdane od Svete Stolice u pogledu slavljenja Sv. Mise u zajednicama.
Smjernice su predstavljene u pismu - sa datumom od 1. prosinca i ptpisane od kardinala Francisa Arinzea iz Kongregacije za božanski kult - upućenom inicijatorima i odgovornima Neokatekumenskog puta, Kiku Argüellu, Carmen Hernandez i ocu Mariju Pezziju.
Kako bi razumijeli način na koji je ovaj dokument prihvaćen od Neokatekumenskog puta, ZENIT je intervjuirao Giuseppea Gennarinija, odgovornog za Put u  Sjedinjenim Američkim Državama, te zaduženoga za odnose s javnošću u ovoj eklezijalnoj skupini.

Koju vrijednost ima ovo pismo za Put?
Gennarini: Ovo je prvi put da se prihvaćaju neke mogućnosti koje su prisutne u načinu slavljenja Euharistije na Putu, kao valjane prilagodbe za pomoć suvremenom čovjeku, kako bi on mogao na bolji način primiti milost posredstvom sakramenata.
Koliko znam, to je jedini slučaj  da je neka eklezijalna skupina primila dopuštenje izražen na ovaj način od Svete Stolice.
Do sada se djelovalo sa usmenim dopuštenjem Kongregacije, ali ne u pisanom obliku. Doista, Ivan Pavao II. uvijek je podupirao ovu ideju, te ju je izložio u svom apostolskom pismu ´Dies Domini´, gdje je govorio o mogućnosti da se, uzimajući u obzir posebne pastoralne i formativne potrebe, mogu održavati ovakva slavlja nedjeljne Mise.

Koje litrugijske mogućnosti je Kongregacija dopustila Neokatekumenskom putu?
Gennarini: Pismo kardinala Arinzea prihvaća načelo da Neokatekumenske zajednice održavaju posebna slavlja subotom navečer. Kako bi se moglo bolje cijeniti važnost ovog dopuštenja, treba voditi računa o tome da su se mnogi suprotstavljali ovakvoj praksi Puta, smatrajući je po sebi elitističkom ili razdjeljujučom (iako su liturgije Puta otvorene za sve).  Unatoč svemu, ovo načelo je službeno potvrđeno. Zahtjev da se jednom mjesečno sudjeluje na općim slavljima zajednica, već se često ostvaruje, na primjer povodom liturgijskih svetkovina poput Božića, Bogojavljenja, Ustanovljenja Euharistije na Velki četvrtak, blagdana zaštitnika župe, Uznesenja, Svih Svetih, Bezgrješnog Začeća.
Pismo također citira članak Rimskog Misala o uvodima, ali ih preoblikuje iz izvanredne prakse u redovnu uporabu.
Prihvaćeni su i odjeci prije homilije. Budući da se radi o potpuno novoj stvari u Crkvi, pismo objašnjava neke opće smjernice.
Pismo dopušta i da se znak mira daje prije prinosa darova. Kako bi se razumijelo doprinos ovog dopuštenja, dovoljno je podsjetiti se da je samo nekoliko tjedana prije datuma ovog pisma prefekt Kongregacije objašnjavao biskupima - sudionicima na Sinodi o Euharistiji - da nitko nije bio ovlašten promijeniti trenutak davanja znaka mira.   Zapravo, neke biskupske konferencije su zatražile ovu mogućnost, ali im nije bila dodijeljena. Na kraju, trenutni način podjele pričesti dopušten je na dugo razdoblje ad experimentum.
To pokazuje da se ne radi o praksi nepoštivanja, već o potpuno legitimnoj praksi, kao što svaka osoba koja sudjeluje na Euharistiji u zajednici može potvrditi. Ovo je napisano u ozračju konačnog odobrenja Statuta, koji su trenutno još uvijek odobreni ad experimentum.
Čim ovo razdoblje ad experimentum istekne, međudikaterijski Odbor pet kongregacija koje su odobrili Statute (Vijeće za laike, te kongregacije za nauk vjere, za kler, za katehezu, za božanski kult i za katolički odgoj) odobrit će potrebna ujednačavanja.  

Zbog čega je važno slaviti Misu u malim zajednicama?
Gennarini: Više od 70% članova Neoatekumenskog puta su katolici koji nisu pakticirali svoju vjeru. Liturgijska slavlja koja se odvijaju u malim zajednicama stvaraju povoljno ozračje za prihvaćanje onih koji su se udaljili. U društvu koje se sve više sekularizira, postaje sve više individualističko i anonimno, Put nudi u župi ozračje gdje osobe, krštene ili ne, mogu otkriti vjeru u istinskom zajedništvu.
Jedan od današnjih problema Crkve je anonimnost u našim župama. Preko ovog iskustva, na primjer, bračni parovi mogu iskusiti oproštenje i prenositi vjeru svojoj djeci. Jedan od plodova Puta je ponovno izgrađivanje obitelji preko ovog zajedničarskog iskustva. Iz ovih obnovljenih obitelji rađaju se tisuće poziva na prezbiterat ili na posvećeni život, sve to preko euharistijskog slavlja u malim zajednicama vjere. Zajednica spašava obitelji i, kao što tvrdi Ecclesia de Eucharistia, ne postoji oblikovanje zajednica koje ne bi imalo korjene u slavlju Euharistije.  

Neke novinske obavijesti predstavljaju ovo pismo Kongregacije za božanski kult  kao jedno ispravljanje i odbacivanje od strane Benedikta XVI. u pogledu Puta... Gennarini: Ne postoji ništa što bi moglo biti udaljenije od stvarnosti. Naš odnos sa Benediktom XVI., prije nego što je postao papa, uvijek je bio vrlo dobar. Prethodni kardinal Ratzinger upoznao je Put 70-ih godina i on ga je sam uveo u Njemačku, u svoju domovinu. Kao prefekt Kongregacije za nauk vjere uvijek nas je pomagao i spominjao je Put u svojim knjigama na doista pozitivan način.
Benedikt XVI. je primio inicijatore Puta u studenom i osobno je potvrdio svoju potporu Putu i svoju radost zbog velikih  plodova koje Put daje Crkvi. Kao očitovanje svoje ljubavi prema plodovima ovog Puta, Sveti Otac će 12. siječnja poslati novih 200 obitelji u poslanje. One idu u najdekristijaniziranije dijelove svijeta da bi naviještali evanđelje.
Bez intervencije Svetog Oca bila bi nemoguća potvrda spomenutih mogućnosti. Osjećamo se u cjelosti potvrđeni od Petra. Tko želi postaviti Benedikta XVI. nasuprot Ivana Pavla II., taj mijenja stvarnost.
Ovih dana objavljuju se vijesti koje su u potpunosti neutemeljene: htio bih podsjetiti da nikada niti jedan laik iz neokatekumenskih zajednica nije govorio  homilije zamjenjujući svećenika. Jedna međunarodna agencija sama je sebe opovrgnula kada je optužila Put za „inovativnu praksu", govoreći istovremeno o „vrlo konzevativnoj viziji svijeta". 

Zašto je, po vašem mišljenju, Sveti Otac odobrio ove mogućnosti?
Gennarini: Benedikt XVI. je potvrdio viziju Ivana Pavla II., podjeljujući ovo dopuštenje Neokatekumenskom putu u pisanom obliku, jer je vrlo svjestan dramatične situacije sekularizacije i nužnosti evangeliziranja.
U posljednjem Svjetskom danu mladih rekao je njemačkim biskupima: „većina populacije nije krštena i nema nikakav dodir sa Crkvom i, štoviše, uopće ne poznaje niti Krista, niti Crkvu...Postali smo misijska zemlja...u cijeloj Europi, kao u Francuskoj, Španjolskoj i na drugim mjestima, morat ćemo ozbiljno razmotriti kako bi se danas trebala ostvarivati istinska evangelizacija, ne samo jedna nova evangelizacija, već često autentična prva evangelizacija...Postoji novo poganstvo i nije dostatno pokušavati samo zadržati vjerničku zajednicu, iako je to vrlo važno; postavlja se veliko pitanje: što je uistinu život? Mislim da svi zajedno moramo pokušati otkriti nove načine donošenje evanđelja današnjem svijetu, iznova navijestiti Krista i utvrditi vjeru."
Ovo pokazuje veliko zanimanje Svetog Oca u otkrivanju načina i puteva kako bi se došlo do suvremenog čovjeka. Upravo bi u ovom ozračju trebalo shvatiti ova dopuštenja.

Koji je kontekst ovog pisma? Gennarini: Ovo pismo je vrlo važan korak u tijeku odobrenja Puta. 1997. godine Ivan Pavao II. je ohrabrio inicijatore da ispitaju iskustvo Puta nakon 30 godina postojanja i da to iskustvo formalno oblikuju u izradi Statuta. U ovom kontekstu pet vatikasnkih dikasterija - Vijeće za laike, Kongregacija za nauk vjere, Kongregacija za kler i za katehezu, kongregacija za katolički odgoj i kongregacija za božanski kult, već godinama proučavaju razne aktivnosti Puta nudeći svoje preporuke i temeljno potvrđujući iskustvo ovog katehetskog itinerarija
Različiti vatikanski dikasteriji oduvijek su poznavali i podrđavali praksu Neokatekumenskog puta. Već u 70-im godinama, nakon Drugog vatikanskog koncila pripremao se novi obrednik za kršćansku inicijaciju odraslih, te je iskustvo koje se tada tek rađalo na Putu bilo pohvaljeno kao praktična primjena onoga što je kurija težila načiniti. Inicijatori su oduvijek održavali dijalog s papama, počevši od Pavla VI. i, posebice, Ivana Pavla II.

Koji su dosad bili rezultati ovog procesa? Gennarini: Katehetski sadržaj Puta kao itinerarija kršćanske formacije detaljno je proučen od Kongregacije za nauk vjere, koju je u to vrijeme predvodio kardinal Ratzinger, te je bila potvrđena s tek neznatnim preinakama.
Sljedeći korak bilo je odobrenje Statuta, što nije bila laka zadaća, budući da Put nije neka laička skupina, niti svećeničko bratstvo, niti udruga.
Sveta Stolica shvatila je ovu složenost, te je priznala Put kao itinerarij kršćanske formacije valjan za prenošenje vjere u današnjem društvu, bilo za obnavljanje vjere onih koji su već kršteni, bilo kako bi se iniciralo pogane u vjeru.
Nakon odobrenja metode i Statuta, sljedeći korak bilo je proučavanje liturgijskih prilagodbi, prisutnih u ovoj liturgijsko-katehetskoj stvarnosti, što je zaključeno s ovim pismom.