Robert i Ana nam svjedoče da oni snagu za svoj život dobivaju upravo živeći svoju vjeru u jednoj ovakvoj zajednici, u Crkvi susrećući se sa Isusom Kristom uskrslim i to spašava njihov brak, daje im snagu za odgoj djece i općenito za sve životne probleme. Njihova obitelj nastala je u jednoj takvoj zajednici, tamo su se upoznali Robert i Ana i vjenčali se kad je on imao 19, a ona 18 godina. Od tada su se, kaže Robert, potaknuti enciklikom Humanae Vitae pape Pavla VI., otvorili životu, što znači da rađaju djecu i imat će ih koliko god Bog odredi, a kad se nađu u životnim problemima, uvijek im, ističe, Bog proviđa.– Njemački pilot Andreas Lubitz ubio je toliko ljudi zato što je htio svijetu reći: ja postojim, ja trpim. Rastao se s djevojkom, tko zna u kakvim je odnosima bio s roditeljima i očito je bio usamljen, trpio je, ni za koga nije postojao – svoju teoriju o razlogu strašnog samoubojstva o kojem danima raspravlja cijeli svijet iznosi Robert Bošnjak, 39-godišnji medicinski tehničar i otac desetero djece.
Povod za posjet mnogobrojnoj obitelji Bošnjak je to što su oni članovi jedne od mnogih neokatekumenskih zajednica u Hrvatskoj o kojima se i ne zna puno. Neokatekumenski put je u Katoličkoj crkvi priznat kao itinerarij kršćanske formacije, i znači kršćanski odgoj za suvremenog čovjeka, kaže nam Robert koji je sa suprugom Anom i djecom bio nedavno zvijezda hrvatskih medija, jer ih je za Novu godinu posjetila tada još predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović. No, Bošnjake znaju i mnogi vjernici, jer oboje su katehisti u neokatekumenskim zajednicama, pokretu koji se širi unutar Katoličke crkve i izaziva pozornost jer se izdvaja neobičnom ustrajnošću, malim zajednicama, obredima prema kršćanskoj tradiciji.
Podrška pape Franje
Primjerice, pričešćuju se beskvasnim kruhom i vinom, za što imaju odobrenje Svete Stolice. Među ljudima koji zaziru od novoga nova zajednica koja se poziva na najstarije tradicije mogla je izazivati neprihvaćanje među vjernicima, među svećenstvom i izvan crkve, ali podržao ju je još papa Pavao VI., statut im je odobrio Ivan Pavao II., 2008. godine, a početkom ožujka ove godine osnivača Neokatekumenskog puta Španjolca Kika Arguella primio je papa Franjo. U svom stilu, papa se našalio:
– Zatražili ste od Petrova nasljednika da podrži vaše poslanje, i ja to činim, podržavam vaše poslanje. To činim ne zato što mi je Kiko platio, nego zato što to želim – rekao je papa predstavnicima zajednice u Vatikanu na čelu sa 76-godišnjim Kikom Arguellom.
I sam Arguello je kao mladić bio na rubu samoubojstva iako je bio jako uspješan. Talentirani slikar, studirao je umjetnost u Madridu, osvojio državnu nagradu za slikarstvo. "Već sam imao novca, već sam bio poznat i nisam bio sretan, unutar sebe bio sam kao mrtvac. Odmah sam razumio: ako tako nastavim, ubit ću se", napisao je Argeullo u svojoj knjizi "Kerigma" (navještaj spasenja). Arguello je rastao u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, studirao među ljevičarima, ali ništa od toga nije mu bilo dovoljno. Na akademiji su izvodili predstave, među ostalim i Sartrea. "Na dnu sam kod Sartrea našao odgovor: sve je apsurdno. Pitao sam se postoji li Bog. Upoznao sam i druge egzistencijaliste, u apsurdu našao odgovor. Nastojao sam tako živjeti, kao da Bog ne postoji. I zatvorilo mi se nebo, kao da se nada mnom stvorila golema betonska ploča i život mi je postao težak. Živio sam u mraku u kojem se sve pretvaralo u pepeo, pa i umjetnost i seks, ništa me nije motiviralo. Tada se Bog započeo ukazivati na obzorju. Vikao sam mu: Ako postojiš, dođi, jer preda mnom je smrt", piše Arguello, koji je tada u jednom trenutku osjetio da Bog postoji. Bilo je to, piše, poput dodira bitka. Postao je vjeroučitelj, i dalje je slikao, putovao, proučavao sakralnu umjetnost. Tada je na Božić otišao k roditeljima. "Kućna pomoćnica mi je tamo kroz plač ispričala da joj je muž alkoholičar, da tuče i nju i djecu, prijeti im nožem, a da se najstariji sin sukobljava s ocem. Bila je prestravljena mišlju da bi se mogli poubijati." Pomažući toj obitelji, Arguello je na kraju otišao s njima živjeti, u užasnoj četvrti, punoj siromaha u barakama. Upoznao je pakao na zemlji, žene koje su očevi silovali u djetinjstvu, bolesne žene koje sinovi tuku, bila je to, kaže, neka vrsta Auschwitza, ali u toj patnji, posebno u patnji nevinih, osjetio je Kristovu prisutnost. Napustio je sve i otišao živjeti sa siromasima, među skitnicama, prosjacima, ostarjelim prostitutkama, Ciganima. Govorio im je o Isusu, ali tražili su od njega da im kaže zašto vjeruje u Boga, je li se itko vratio iz mrtvih. Tada su mu pomogli slušatelji, sami su pričali priče iz svoga života za koje vjeruju da su se dogodile nadnaravnom intervencijom. Tako je 1964. počeo praksu koja se proširila po svijetu, tisuće zajednica u više od 120 zemalja. Stvaraju se male zajednice od 20-30 ljudi po župama, jednom tjedno imaju slavlje Riječi Božje, jednom tjedno misu u subotu uvečer kad zapravo prema crkvenim propisima počinje nedjelja i jednom mjesečno svatko iznosi svoje iskustvo o Bogu na nedjeljnoj konvenciji.
– Mnogi misle da oni koji idu u crkvu više od jednom tjedno nisu sasvim pri sebi – kaže Robert Bošnjak, čije je osmo dijete krstio kardinal Josip Bozanić, sedmo dijete pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić, deseto dijete Emanuel kršten je u bolnici, a ostalih sedmero djece kršteno je onako kako su to činili prvi kršćani, u noći Uskrsnog bdjenja svećenik krsti svu djecu koja su rođena od prošlog Uskrsa, uranjajući ih cijele uzdenac tople vode. Zapravo, temeljna ideja je novo širenje kršćanstva, među onima koji nisu kršteni i među onima koji su se od crkve udaljili.
– Većina djece nakon krizme praktično napušta crkvu, tako da su odrasli od nje udaljeni – kaže 43-godišnji župnik Piotr Maj s Borovja, Poljak koji se s punoljetnosti odlučio za Neokatekumenski put, došao u sjemenište u Pulu, kako ga je slučajnim odabirom dopalo i danas uz župu vodi jednu od neokatekumenskih zajednica. I sam je prošao put sumnje i traženja, a jedna od stvari koja ga je privukla je to što su njegovi roditelji, potječući iz politički suprotstavljenih strana u Poljskoj, ostvarili puno bolji odnos nakon što su oboje ušli u zajednicu. Neokatekumenski put počinje dolaskom zainteresiranih na katehezu, vjeronauk, a onda, ako je netko zainteresiran, slijedi uključivanje u zajednicu, što prerasta u neku vrstu obveze. Na internetu se tako može naći svjedočenje navodnog bivšeg neokatekumena iz Zadra, koji je zaključio kako je riječ o fanaticima. Ako netko želi izaći iz zajednice, ako ne želi slušati katehiste, ako ne dolazi redovito, doživljava prijetnje: U slobodi si da odeš, ali se nećeš obratiti, dogodit će ti se neko zlo, Sotona te iskušava, piše ovaj anonimni bivši član, ističući kako za sve koji su izašli u zajednici kažu da ih je đavao prevario. Na to župnik Maj kaže kako se svakoga tko želi izaći zaista poziva na razgovor, ali ne zato da bi mu se prijetilo, nego da se razjasne razlozi izlaska. – Naime, većinom se dogodi da se ta osoba u jednom trenutku više ne osjeća vrijednom da sudjeluje u radu zajednice. Primjerice, netko se vratio alkoholu koji je bio ostavio, Sotona mu kaže nisi više vrijedan i on posustane. Sotona je, naime, zapravo tužitelj, po tome je i dobio ime, on je taj koji ti kaže kriv si, nisi dostojan, a Isus ljubi svakoga onakvog kakav jest, on je umro da otkupi naše grijehe i to je ta radosna vijest koju donosi vjera – objašnjava Piotr Maj.
Emanuel pobio liječnike
Kako god bilo, na Svjetskom danu mladih u Madridu 2011. bilo je više od milijun mladića i djevojaka, od toga je Neokatekumenski put doveo njih oko 300 tisuća. Na čelu Puta, prema njegovu statutu, do kraja života ostaje Kiko Arguello te Carmen Hernandez, koja mu se pridružila na samom početku, u trenutku kad je htjela ići kao misionarka u Indiju. Ona je Arguellovoj zajednici govorila o 2. vatikanskom koncilu i Pashalnom otajstvu, odnosno Uskrsnom bdjenju, koje je taj koncil stavio u prvi plan. U Zagrebačkoj nadbiskupiji ima oko 60 zajednica Neokatekumenskog puta, koje će u dvoranama u raznim dijelovima grada dočekati i ovaj Uskrs¸prema rimskom Misalu Pashalnim bdjenjem od 11 uvečer do 5 ujutro.
Župnik Maj ističe kako se velika većina ljudi koji dođu na kateheze uvjere da im se život promijenio nabolje, kako su im odnosi u obitelji poboljšani i da novi članovi dolaze kad vide takve primjere u svojoj okolini. Robert i Ana nam svjedoče da oni snagu za svoj život dobivaju upravo živeći svoju vjeru u jednoj ovakvoj zajednici, u Crkvi susrećući se sa Isusom Kristom uskrslim i to spašava njihov brak, daje im snagu za odgoj djece i općenito za sve životne probleme. Njihova obitelj nastala je u jednoj takvoj zajednici, tamo su se upoznali Robert i Ana i vjenčali se kad je on imao 19, a ona 18 godina. Od tada su se, kaže Robert, potaknuti enciklikom Humanae Vitae pape Pavla VI., otvorili životu, što znači da rađaju djecu i imat će ih koliko god Bog odredi, a kad se nađu u životnim problemima, uvijek im, ističe, Bog proviđa. Gradnju gornjeg dijela kuće nisu morali u cijelosti platiti, kažu, jer im je majstor rekao da će platiti kad budu imali. Najmlađi Emanuel rođen je s pola srca i uspio je preživjeti dvije operacije kad su liječnici već mislili da nema izgleda. Sedam sinova i tri kćeri, Filip, Mihaela, Ivan, Josip, Leonarda, Dominik, Brigita, Ignacije, Leon i Emanuel, u maloj kućici na zagrebačkom Kozjaku ukrašenoj reprodukcijama slika Kika Arguella uče, igraju se, čuvaju jedni druge, sviraju različite instrumente. S njima je najčešće majka, koja je zaposlena, ali već godinama na rodiljskim dopustima, a sad je dopust dobila za njegu malog Emanuela. Četvero starije djece već su članovi Puta, uskoro će se pridružiti i mlađa djeca, pa će ova neokatekumenska zajednica uskoro biti još brojnija.
