ponedjeljak, 28. srpnja 2014.

Prva BiH obitelj sa Neokatekumenskog puta u misiji

Josipa i Tadija Martić

Online Shop 

Prosvjetni djelatnici iz Žepča Josipa i Tadija Martić prije godinu dana odlučili su dati svoju raspoloživost za odlazak u katoličku misiju. Bog ih je poslao u Bitolu u Makedoniji, gdje od rujna prošle godine žive i pomažu župniku don Antunu Nižetiću i bogoslovu Josipu Mašini. Oni su ujedno i prva obitelj u poslanju sa Neokatekumenskog puta iz Bosne i Hercegovine

Josipa i Tadija Martić cijeli svoj radni vijek proveli su radeći kao prosvjetni djelatnici. Trideset i osam godina su u braku, nemaju djece. Josipa je nastavnica povijesti i zemljopisa, a Tadija je predavao biologiju. Do rata živjeli su u Travniku, a u vrijeme ratnih zbivanja prognani su u Žepče, gdje žive posljednjih dvadesetak godina. Oboje potječu iz tradicionalne katoličke obitelji i vjeru su im prenijeli njihovi roditelji.

„Mogu reći da su mi moji roditelji razvili ljubav prema vjeri. Njih su odgajale časne sestre milosrdnice i često su mi govorili o iskustvima koje su imali s njima. Ja sam čak jedno vrijeme u pubertetu imala želju ići u časne sestre, ali eto, nakon osmog razreda ipak sam rekla ne i ostala sam u ovom laičkom životu“, ističe Josipa.

Tadija potječe iz mnogobrojne obitelji. Drugo je od devetero djece.Kao dijete redovito je išao nedjeljom na ranu Misu: „Mene je u to vrijeme je privlačila propovijed, jer pamtim vrijeme kada se Misa govorila na latinskom jeziku. Da nije bilo propovijedi, ne bih ništa razumio.“

Dok su radili kao prosvjetni djelatnici u vrijeme komunizma teško im je bilo prakticirati vjeru. Tada je kažu bilo sramota da te neko od kolega vidi da uđeš u crkvu: „Jako sam žalila radi toga, te godine su mi bile bolne. Mnogi ljudi znaju reći kako u vremenu komunizma niko nikome nije branio ići u crkvu. Ja se ne slažem s tim. Pamtim mnogo negativnih iskustava. Nakon krizme, pao onda udaje, nisam mogla prakticirati vjeru i tada sam osjetila jednu prazninu. Kada su došle demokratske promjene pred rat mogli smo ići u crkvu. Bila sam presretna da mogu biti na polnoćki, okružena mojim kolegama i učenicima,“ naglašava Josipa.

Vrijeme komunizma je i za Tadiju bilo traumatično. U vrijeme studija u Sarajevu, kaže, kako je se kao lopov krio da bi otišao na Misu u crkvu Svetog Ante na Bistriku. „Mnogo sam trpio jer su se svi tada izjašnjavali kao ateisti i na tu temu nije bilo razgovora. Cijelo vrijeme sam mislio na Boga i držao do svoje vjere i onoga što mi je majka govorila. Sine moli se Duhu Svetom! Kad sam počeo raditi, pojavili su se isti problemi. Sjećam se da smo se ja i Josipa tajno i vjenčali u Sarajevu. U Žepču sam išao u crkvu, ali u Travniku gdje je bila crkva u centru grada bilo je nezgodno. Priznajem, bio sam kukavica.“

Josipa i Tadija prvi put slušaju kateheze Neokatekumenskog puta 2003. godine u župi Svetog Ante Padovanskog u Žepču, koje su kažu promijenile njihov život.

„Puno divnih stvari Gospodin je činio u našem životu sve ove godine. Nemamo djece i zbog toga smo prošli kroz razna trpljenja.
Mogu reći da slušajući Božju riječ osjećala sam malo po malo rast u vjeri. U našem braku je zaživjela molitva. Kada bi se posvađali, brže bi jedno drugome oprostili. Uvijek sam znala da me Bog ljubi, ali sad to vidim na jedan poseban način,“ kaže Josipa

Tadija kaže da je u svom životu sjedio na dvije stolice. Oduvijek je bio katolik, ali sada iz ovog iskustva kaže da je to bilo daleko od pravog kršćanstva, više je ličilo na poganstvo:„Živio sam sa parolom – „Uzmi sve što ti život pruža“. Slušajući kateheze jako me je dirnuo psalam -„O Bože ti si Bog moj“. I danas bih plakao kad bih ga čuo. Osjetio sam ljepotu Božje ljubavi. Sjećam se da sam tada sebi rekao – „Bože, što sam tako kasno spoznao tu ljepotu. Bože, gdje si ti do sada bio? Ali sada vidim da je Bog bio strpljiv i čekao pravi trenutak da napravi pravi potez.“

Prije nešto više od godinu dana Josipa i Tadija su odlučili dati svoju raspoloživost za odlazak u misiju. Tadija je već bio u mirovini, a Josipa je dala otkaz u školi. Bog je odlučio da idu u Bitolu u Makedoniju. Tadija je bio u vojsci u tom kraju 1974. godine.

„Presretan sam što nas je Bog poslao u Bitolu. Tamo žive divni ljudi. Vojsku ne volim i to je posljednje zanimanje koje bi izabrao, ali se rado sjećam ljudi, koji su ostali u mom srcu.”

U Bitoli žive sa župnikom don Antunom, koji je iz Splita, i Josipom, bogoslovom sjemeništa „Redamptoris Mater“ iz Pule, koji je iz Zadra.

„Mislim da je to bila Božja zamisao da nas na neki način spoji. I Antun i Josip su mogli biti naša djeca. Tolike godine smo bili bez biološke djece, a danas mi je Gospodin na neki način dao duhovno majčinstvo i presretna sam sa tim Božjim zahvatom” zaključuje Josipa.

Piše: Ivan Katavić