Obitelj Franušić: Puno je teže ljudima s dvoje nego nama s devetero djece!

Obitelj Franušić uprizorila je nedavno Svetu obitelj na Stradunu

Online Shop✅

Dubrovačka obitelj Franušić privukla je pažnju mnogih prošli tjedan uprizorivši Svetu obitelj ispred crkve sv. Vlaha. Sa svojih devetero djece i u iščekivanju desetog oni su ove godine bili Josip i Marija. Nesumnjivo oduševili su sve one koji su tu večer došli na Stradun.

Tom prilikom biskup Mate Uzinić uputio im je prigodne riječi kazavši kako zbog svoje hrabrosti i otvorenosti prema životu pokazuju kako će Isus uvijek imati mjesta u njihovoj obitelji i da će ga oni zagrliti. Izvrsna prigoda za razgovor s ovom velikom, sretnom obitelji. Tomislav i Marijana Franušić ugostili su nas u svom domu punom ljubavi, topline, radosti i dječjeg smijeha. Otvorili su vrata svog doma i svojih srca ispričavši za Portal Oko kako izgleda njihova svakodnevica, kako se nose s komentarima okoline te kako slave Božić. Kažu kako ne misle da su nešto posebno, samo autentično žive svoju vjeru, a prije svega zahvalni su Bogu što ih je blagoslovio s ovoliko djece.

Tomislav i Marijana Franušić s djecom, Andreom (18), Katarinom (17), Stošijom (16), Lorenom (14), Marijom (6), Vlahom (5), Mihaelom (4), Helenom (2,5) i najmlađim Bartolom koji će uskoro napuniti godinu dana.

'Sve ide na slavu Božju, mi to vjerujemo i znamo. Mnogi nam čestitaju, mnogi se čude i smatraju da smo malo zaostali, ali mi se nismo tek tako odlučili biti otvoreni životu i primati djecu' počinje svoju priču Tomislav Franušić.

Ističe kako on i njegova supruga nisu planirali imati veliku obitelj te priznaje da je zamišljao lagan život, jedan mali stančić, dvoje djece da mogu imati vremena za sebe i isplanirati stvari kako hoće.

No, u životu ništa nije slučajno i obično se dogodi upravo suprotno što svjedoči i Tomislav.

'Dogodio se niz događaja kroz moju povijest kroz koje sam upoznao Boga i vidio sam da je Bog imao nešto za nas puno više, a to je ova obitelj za koju danas živim zajedno s desetim djetetom koje je na putu.'

Komentara je dosta i mnogi se čude i misle pa kako uspiju sve organizirati s devetero djece, sigurno nemaju vremena ni za što.

'Uvijek kažem ljudima s kojim pričam i koji se hvataju za glavu i pitaju kako je to moguće da je vrlo moguće. Vidim da puno teže izlaze na kraj ljudi s jednim ili dvoje djece nego mi s deset. Ne kažem da smo neki super ljudi, daleko od toga. Mi smo najobičniji ljudi, živimo normalan život, svađamo se, mirimo, borimo se, ali u ovoj borbi oslanjamo se na Boga. Da se oslanjamo na svoje snage i svoju pamet, onda bi vjerojatno pukli' priča Tomislav okružen svojim najvećim bogatstvom. U razgovor se uključila njegova supruga Marijana koja nam je ispričala kako na početku pusti ljude da se čude.

'To je ljudima strašno neobično, a ja na to ne gledam tako jer to je moj dan, moj život. Kad vidim obitelj s isto tako malo više djece, možda četvero i majku kako jedno gura u kolicima, a ostala su joj sa svih strana isto pomislim 'Bože moj pomozi ovoj ženi nije joj lako s toliko djece izaći na kraj jer svi nešto traže.' Nekako razumijem te ljude koji me pitaju i čude se. Mi nikada nemamo neki spreman odgovor. Kažemo svaki dan idemo pomalo hrabro. Istina, bude teških dana, ali nikad se ne predajemo nego se uvijek nadamo' kaže.

Obitelji Franušić pomaže jedna katekumenska zajednica u Crkvi i upoznali su se na tom neokatekumenskom putu.

'Ponekad svi imamo neke probleme i potrebe i dragocjeno je imati neke ljude s kojima možete duhovno podijeliti određena stanja i situacije, borbe, radosti i tuge. To su obitelji slične nama, koje su otvorene životu, ali ne samo mlade obitelji, tu su i stariji i mlađi ljudi, više ili manje školovani, sa sela, iz grada. Ono što nas ujedinjuje nije nikakav materijalizam, novac, ideja niti nekakvo teoretiziranje nego uistinu jedna živa Crkva različitih ljudi koji su okupljeni oko Boga' kaže Tomislav. Naglašava da u ovako jednoj velikoj obitelji imati potporu takve jedne zajednice prvenstveno u molitvi, a zatim u zajedništvu, u pomoći oko odgoja djece zaista znači.

Ova obitelj život bazira na tri oltara: oltar u Crkvi gdje se slavi Euharistija, oltar bračni krevet gdje se stvara novi život i oltar obiteljski stol gdje se blaguje i moli riječ Božja i gdje slave nedjeljne pohvale jutri s djecom, čitaju psalme, izvadak iz Evanđelja.

Poseban doživljaj bio im je uprizorenje živih jaslica ispred crkve sv. Vlaha. Pozvalo ih je Vijeće za mlade Dubrovačke biskupije, a oni su vrlo rado prihvatili jer su to vidjeli kao jednu priliku evangelizacije mladih odnosno navještanje Evanđelja na jedan specifičan način.

'Mislim da je bilo jako lijepo. Djeca su uživala i to smo vidjeli kad su se kasnije došla s nama slikavati. Oni su stvarno u nama vidjeli Svetu obitelj premda je moja žena rekla da mi toga uopće nismo dostojni' kaže Tomislav, a njegova supruga dodaje kako 'Sveta obitelj treba biti uzor svakoj obitelji bilo nama s desetero djece ili nekome s jednim ili troje. Sveta obitelj je jednostavna, skromna, sa zahvalnošću prihvaća sve, vjeruje, ide naprijed tako da nam je bila čast što smo glumili u toj predstavi po prvi put.'

Božić u njihovoj obitelji ne bazira se samo na poklonima. Kako ga proslavljaju ukratko je dočarao Tomislav.

'Mi na Badnju večer započinjemo slaviti Božić i radimo jednu malu obiteljsku procesiju gdje najmlađi član obitelji koji hoda nosi malog Isusa, drugo dijete nosi svijeću, treće molitvenik, četvrto Bibliju i idemo jedno iza drugog i pjevamo božićne pjesme. Upalimo svijeću u mraku tako da nam to simbolično bude znak da je došla svjetlost koja je razbila ove tmine svijeta. Kad donesemo malog Isusa pod bor, zapalimo svijećice na boru i pjevamo božićne pjesme i molimo. Poslije toga podijelimo i poklone djeci no središte je jedna mala kućna liturgija u kojoj djeca, a i mi uživamo. Dakle ne slavimo Božić samo s darovima i materijalnim stvarima nego uistinu ga obilježavamo.'

'Ne bih htio nikoga osuđivati i ja često upadnem u tu strku, ali ono što vidim da je jedino važno u ovom Božiću je uistinu da uđe mir u obitelj, da se Krist može roditi u čovjekovom srcu, u zajedništvu obitelji i da možemo raspjevani i ponizni dočekati Božić. Naravno da uz to ide i svečaniji ručak i kolači i pokoji poklon. Ništa nemam protiv toga. Najgore je sad ljude osuđivati da su ovakvi i onakvi. Nažalost to nam rade mediji i oni su upali u taj žrvanj s reklamama, programima s božićnim filmovima koji su bajke. Nije važno hoće li sve biti čisto i spremno, važno je da je Božić i da smo zajedno' suglasni su.

Obitelj Franušić je na kraju uputila poruku svim mladima koji se spremaju biti roditelji da se ne boje. Samo jedan korak napravite prema Gospodinu i on će napraviti tri prema vama.

Gospođa Franušić iz svog vlastitog iskustva kaže kako im je Bog sa svakim djetetom davao više materijalnog, a kamoli duhovnog.

'Naše zajedništvo, odnosi, sve je bilo puno bolje i to svima svjedočimo. Netko povjeruje, netko ne, netko nam kaže ohrabrujete nas, pokrećete, samo hrabro naprijed i nama je to drago. Ne mogu reći slučajno smo postali velika obitelj jer ništa nije slučajno, ali nismo imali ovakve planove i mi se svaki dan iznenađujemo u Božjoj ljubavi i dobroti prema nama. Mladi budite hrabri i usprkos svemu što se događa u današnjem svijetu, nemojte da vas to pokoleba. Mi smo se okrenuli Crkvi koja je veliki putokaz za nas. Majka i učiteljica.'

'Jesmo velika obitelj, ali imamo dovoljno da čak možemo pomagati drugima. Tako nam sad Bog daje. Nekad i ne treba pružiti baš sve od materijalnog djetetu. Najbitnije je ono duhovno što se ne vidi, podrška, ljubav, razgovor, ohrabrenje' zaključuje ponosna mama.

Preuzeto sa: http://www.portaloko.hr/clanak/portaloko-u-domu-dubrova%C4%8Dke--obitelji-franu%C5%A1i%C4%87-puno-je-teze-ljudima-s-dvoje-nego-nama-s-desetero-dj/0/55356/

Jeruzalemska propovijed kardinala Schönborna

Bečki kardinal Christoph Schönborn održao je 27. ožujka 2008.g. u Jeruzalemu u dvorani Posljednje večere zapaženu propovijed za vrijeme zajedničkog skupa europskih biskupa „Domus Galilaeae“. 

Online Shop✅

Drago braćo u biskupstvu, nasljednici apostola!

Draga braćo i sestre!

Puno je toga u našem srcu na ovom mjestu, ovih uskrsnih dana, ovih dana Kristovog uskrsnuća. Čitali smo ovo izvanredno čitanje iz Djela apostolskih, nad kojim bismo mogli meditirati satima, budući da je ono jedno od jačih tekstova o otajstvu Izraela, koje ovih dana proživljavamo, upravo danas popodne. Možda ću na kraju još o tome nešto reći, ukoliko vi u međuvremenu ne zaspite.
Ali postoji jedna druga stvar: ono što ovih dana proživljavamo i što moramo svjedočiti, upravo na ovom mjestu, gdje je Isus rekao svojim apostolima: „Bit ćete mi svjedoci“. Čega smo mi svjedoci? Što smo pozvani svjedočiti u današnjoj Europi? Ono što su učenici doživjeli na svome putu kad su se vraćali – grčki izraz je anastrophe, obraćenje; oni su se u Emausu obratili i vratili se natrag u Jeruzalem i ponovno su prepoznali Isusa u lomljenju kruha. Što se na tom putu dogodilo?
Htio bih vam reći jednu stvar koju nosim u srcu. Mislim da je to što moram reći govor Duha Svetoga. Koji je grijeh Europe? Grijeh Europe, glavni grijeh, je NE prema životu. Prije nekoliko dana sam na austrijskoj televiziji na pitanje jednog novinara odgovorio: „Europa je triput rekla NE svojoj vlastitoj budućnosti.“ Prvi put godine 1968., slavimo 40. obljetnicu, pri odbacivanju „Humanae vitae“. Drugi put godine 1975., kad su zakoni o pobačaju preplavili Europu. Treći put budućnosti i životu. Upravo sam jučer primio vijest iz Austrije, da je vlada priznala homoseksualne brakove i u Austriji: to je treći NE. I to nije u prvom redu moralno pitanje, nego pitanje datosti, činjenica: Europa je u izumiranju, budući da je rekla NE životu.
Od srca želim ovo reći: upravo je ovo mjesto gdje nam je Isus rekao da ćemo primiti oproštenje svojih grijeha, jer mislim da je i ovo jedan od grijeha nas biskupa, iako nitko od nas 1968. godine nije bio biskup. Danas u Njemačkoj od stotinu roditelja imamo 64 djece i 44 unuka: to znači da će se za jednu generaciju njemačko stanovništvo – bez useljavanja – prepoloviti. Rekli smo „NE“ Humanae vitae. Tada mi nismo bili biskupi, ali su bila naša subraća. Nismo imali snage, reći glasno „DA“ za Humanae vitae. Ima izuzetaka: tadašnji berlinski kardinal Bengsch (upućeno kardinalu Meissneru: „Ne ti, ali tvoj predšasnik; ti si to rekao 1968. godine). On je pripremio jedan tekst za njemačku biskupsku konferenciju, tekst koji je bio proročki. Taj je tekst nestao i pojavila se „Izjava iz Königsteina“, koja je oslabila Crkvu u Njemačkoj da kaže DA životu.
Bio je još jedan izuzetak u Krakovu: skupina teologa pod vodstvom nadbiskupa i kardinala krakovskog, ljubljenog pape Ivana Pavla II., izdala je memorandum i taj tekst poslala papi Pavlu VI. Smatram da je to svjedočanstvo jednog biskupa mučeničke crvke, šuteće Crkve, imalo veću težinu od svih ekspertiza (ocjena), koje je papa Pavao VI. dao izraditi o ovoj temi, i da ga je ova hrabra odluka pogodila, zbog koje je on kasnije ostao strahovito osamljen. Taj je tekst iz Krakova pomogao – iako za to nemam povijesnog dokaza, u svojoj sam dubini siguran – Pavlu VI. dati snagu da napiše Humanae vitae.Onda se pojavio jedan „luđak“ u Španjolskoj u barakama s jednom „luđakinjom“, koji su imali hrabrosti reći „DA“ životu, „DA“ za Humanae vitae, protiv struje, a ta je struja bila tako jaka! Sjećam se objave časopisa „Spiegel“ u Njemačkoj: na naslovnoj stranici papa Pavao VI. s pilulom u ruci i „NE“, podsmjehivački napravljeno! Ali od ovih ludih u Kristu nastala je jedna stvarnost, koju je isto tako nemoguće negirati kao što je nemoguće negirati i stvarnost demografskog urušavanja Europe: to su obitelji Puta (Neokatekumenski put, op. PP), koje nam u ovoj Europi svjedoče da je Pavao VI. imao pravo, da je život veliki Božji dar i da je „DA“ za život uvjet istinskog života, uvjet za živuću Europu.
Ali mi biskupi, iza zatvorenih vrata iz straha, ne iz straha od Židova, nego od medija i nerazumijevanja svojih vjernika. Mi nismo imali hrabrosti! U Austriji smo imali „Izjavu iz Mariatrosta“ kao u Njemačkoj „Izjavu iz Königsteina“. To je u narodu oslabilo smisao za život, to ih je obeshrabrilo otvoriti se životu. Kad je zatim val pobačaja došao, Crkva je bila oslabljena, budući da nije naučila hrabrost otpora, koji smo vidjeli u Krakovu, koji je papa Ivan Pavao II. pokazivao za vrijeme čitavog svojeg pontifikata, tu hrabrost, reći DA Bogu, Isusu, pa i pod cijenu prijezira. Mi smo bili iza zatvorenih vratiju, iz straha. Smatram da se, iako tada nismo bili biskupi, ipak moramo kajati za taj grijeh europskog episkopata, episkopata, koji nije imao hrabrosti snažno poduprijeti Pavla VI., jer danas svi nosimo u svojim biskupijama teret posljedica ovoga grijeha.
„Braćo, znam da ste to činili iz neznanja“, kaže Petar Židovima, svojoj braći. „Činili ste iz neznanja.“ Da smo znali za posljedice toga „NE“ životu, ne bismo nikada rekli „NE“ Humanae vitae, da smo imali hrabrosti reći svojoj braći: „Imajte pouzdanje, vjerujte u život“, ali nismo imali hrabrosti. „Znam da ste to učinili iz neznanja, kao i vaši zavodnici.“ „Ali je Bog tako ispunio ono što je po prorocima obećao“: ta patnja za koju smo suodgovorni, patnja toga „NE“ životu. Svima nam je znano iz ispovijedi kako je velika bol kad se ispovijeda grijeh pobačaja i zatim tuga jednog života, prouzročena jednim „NE“ životu. Mi smo suodgovorni za tu tugu Europe....
... Danas se nalazimo u europskoj pustinji i ovdje vidimo zajednice i obitelji! Ali ja vidim plodove. Gledam naš „Redemptoris Mater“: kad ne bismo imali ovu bogosloviju, koje bi to bilo siromaštvo zbog pomanjkanja duhovnih zvanja u našim biskupijama – sigurno biste nam mogli poslati još zvanja. Tu su ta zvanja i promatram na koji se način ta zvanja prati. Ponizno, iskreno moram reći da unatoč svim naporima u našem biskupskom sjemeništu ne uspijevamo odgojiti, ljudski gledano, naše bogoslove, formirati ih onako kao što se formiraju u zajednici Puta. Zašto? Zato što oni imaju tu obitelji, jer imaju iskustvo očinstva. Ja potječem iz rastavljene obitelji, moji su roditelji bili rastavljeni, moj djed rastavljen, moja su oba brata rastavljeni. Poznajem stvarnost rastave. Ali gdje se može naučiti svećeničko očinstvo, kad primjera tog očinstva nema u obiteljima? Ovdje to uče ti bogoslovi. Imao sam slučaj jednog mladog svećenika, koji je došao iz bogoslovije „Redemptoris Mater“ i koji je sagriješio s jednom ženom. Mi biskupi znamo tu situaciju, kad se to dogodi: osoba odlazi, jer je imala vezu, napušta svećeništvo. Obitelji te župe i Puta su ga u istini i dobroti prihvatili i tako spasili njegovo zvanje. Došao mi je prije Uskrsa sav radostan: „Da, sagriješio sam, ali imao sam hrabrosti napustiti tu vezu i vratiti se nazad.“ Obitelji su te, koje su spasile ovo zvanje i ovog svećenika.
Uvjeren sam da je Gospodin dao Crkvi tu karizmu, nije ona jedina, ima mnogo karizmi; ali to je karizma koja nam pokazuje da bez obitelji, bez „DA“ životu nema budućnosti za Crkvu. Stoga želim zahvaliti našim obiteljima Puta, njihovom svjedočanstvu, njihovoj hrabrosti da budu poslani svugdje. Jedna obitelj iz Beča s 9 djece je otišla u misije u Istanbul, u Tursku! Ove nam obitelji pokazuju što je Uskrsnuće.
Braćo, ne želim vas dugo zadržavati. Ali bih na ovom mjestu želio zahvaliti papi Pavlu VI., papi Ivanu Pavlu II. i papi Benediktu XVI. za sve što su učinili, ono što je i posao biskupa, kako to izriče apostol Pavao u 14. poglavlju 1. poslanice Korinćanima, naime razlikovati karizme i reći: „To je od Boga!“ To ne znači da su utemeljitelji sveti, možda će to biti, jer nam je sv. Toma Akvinski protumačio da su karizme milosti, besplatno dane za Crkvu i za izgradnju Crkve. One ne znače automatski svetost nositelja karizme, ali je to također poziv nositelju karizme na osobno posvećenje, no to je prije svega dar Crkvi. I vidim, ovdje postoji jedan dar za Crkvu.
Na kraju bih htio progovoriti o jednoj stvarnosti, koju svi poznajemo u našim biskupijama, gdje postoji Put: on nije uvijek dobro prihvaćen, postoje napetosti, kaže se da dijeli župe. Nisam previše hrabar da bih uvijek podržavao slabe i progonjene, ali jedno mogu reći: u tijelu ima napetosti, samo u mrtvom tijelu nema napetosti. I ove su napetosti također dio potrebnog obraćenja. To ne opravdava ljudske pogreške, koje se uvijek iznova događaju, ali kad se naviješta Evanđelje obraćenja onda se stvaraju napetosti, koje su neizbježne. Mi se biskupi moramo zapitati ne mogu li te napetosti biti i ozdravljujuće. Jer nas trgnu, jer nam dopuštaju da se upitamo: što želi Bog od nas?
Na ovom mjestu želim moliti da Gospodin dođe i kroz zatvorena vrata i ohrabri nas, iako nam je u ovih zadnjih 40 godina nedostajala hrabrost reći „Da životu“. Mi smo rekli, ali moramo to reći ovom snagom. Da nam oprosti nedostatak hrabrosti i da nam snagu, koju je dao apostolima, kad ih je s ovog mjesta poslao.
Hvala na strpljivosti. Braćo.

Preveo: don Petar Palić

Preuzeto sa: http://hkld.hr/news.php?extend.603.2

Kiko Argüello - Kerigma

Online Shop✅

Knjiga Kika Argüella, inicijatora Neokatekumenskoga Puta

Izdavačka kuća Verbum, u Biblioteci Posebnih izdanja, objavila je knjigu Kerigma, Kika Argüella, inicijatora Neokatekumenskoga Puta.

U njoj se iz prve ruke može upoznati život Kika Argüella i rađanje Neokatekumenskog puta u duhu obnove potaknute Drugim vatikanskim koncilom. Iako rođen u kršćanskoj obitelji, za vrijeme studija na Akademiji Lijepih umjetnosti, Kiko kuša duboku egzistencijalnu krizu te se ozbiljno pitapostojiliBog. U toj egzistencijalnoj krizi, ništa ne ispunja srce mladog Kika: „Već sam imao novaca, već sam bio poznat, i nisam bio sretan; unutar sebe bio sam kao mrtvac“ (22). Odgovor na egzistencijalnu krizu, počinje onoga trenutka kada iz dubine vapi Bogu: »Ako postojiš, dođi, pomozi mi, jer preda mnom je smrt!« (23). »U toj kenosis, pod ovim zatvorenim nebom, Bog mi se smilovao« (22). Ono što slijedi zapravo je iskustvo jednog puta s Bogom u kojem će otkrivati neizmjerno bogatstvo vjere. Susret s patnjom, sa stvarnim trpljenjem ljudi, onima koji podnose nasilje u obitelji, silovanima, Kika – gotovo paradoksalno – ne baca u sumnju, nego ga dovodi do Isusa Krista! »Ondje sam pronašao iznenađujući odgovor, susreo sam se s otajstvom Krista raspetoga. Shvatio sam da postoji neka Kristova prisutnost u onima koji trpe, prije svega u trpljenju nevinih« (35).

Uvjeren da je Krist na poseban način prisutan u onima koji trpe, Kiko ostavlja sve i ide živjeti među siromahe u barake Palomeras Altasa u predgrađu Madrida. Polazeći od svog iskustva, ali i od iskustva »tih siromaha koji su me, na neki način, obvezali da govorim o Kristu« (57), Kiko shvaća da je čovjeku današnjice najvažnije navijestiti Radosnu vijest spasenja. Providonosan će biti susret s Carmen Hernández, teologinjom koja je bila upoznata s obnovom Drugoga vatikanskog koncila. Ona Kika upoznaje s obnovom, posebice s važnošću Pashalnog otajstva. Naviještanjem Krista siromasima, rađa se »jedan oblik propovijedanja, kerigmatsko-katehetska sinteza koja omogućuje formiranje male kršćanske zajednice«. Rađa se Neokatekumenski put, danas prisutan u više od 120 zemalja.

Kerigma "Tri anđela". Antropologija u svjetlu objave

Središnji dio knjige, Kerigma »Tri anđela«, preko triju dijaloga anđela i žene, egzistencijalnim ključem rasvjetljava najznačajnije etape povijesti spasenja i donosi antropologiju u svjetlu objave. Prvi dijalog je dijalog anđela Lucifera i Eve u kojem žena sluša katehezu anđela, odvaja se od Boga kao izvora života, posljedica čega je »“ontička smrt“, smrt najdubljeg dijela našega bitka, smrt onoga što nas čini osobom« (98).

Drugi dijalog je između drugog anđela i žene koja se zove Marija. Poslušnošću ove žene, »silazi nad Djevicu Mariju Duh Sveti i započinje u njoj oblikovanje našega Gospodina Isusa Krista, koji, zahvaljujući njoj, dolazi učiniti neizmjerno djelo, spasiti čovječanstvo« (105). Onim se prvim dijalogom čovjeku Nebo zatvorilo, a drugim se otvorilo.

Treći anđeo i treći dijalog je navještaj kerigme. Anđeo je onaj koji naviješta, a žena su svi oni kojima se naviješta kerigma. Time se dolazi do odgovora na središnje pitanje knjige: »Što naviješta kerigma? Naviješta vrlo važnu činjenicu: Bog je poslao svoga Sina za sve nas da bi dao život za sve nas« (94). »To je navještaj jedne vijesti koja se ostvaruje svaki put kad se proglašava. A što je to što se ostvaruje? Spasenje!« (89). Kiko polazi od sigurnosti da kerigma, svaki put kada je naviještena se ostvaruje, uprisutnjuje stvarnost koju naviješta – Isus Krist je uskrsnuo! Čovjeku današnjice najvažnije je navijestiti radosnu vijest spasenja da je Isus Krist uskrsnuo, da je pobijedio smrt koja je ušla po grijehu, da je nebo otvoreno. Čovjek je potreban Isusa Krista: to je njegova najveća potreba! Neokatekumenski put je zapravo aktualizacija spoznaje da »ne možemo ostati ravnodušni pred ovom potrebom: najvećom od svih«.

Teološka vrijednost i poslanje knjige

Knjiga Kerigma je pripovijedanje povijesti koju je Bog vodio s jednim čovjekom koji je u slobodi prihvatio Božji poziv i učinio se sredstvom u Božjim rukama kako bi ljubav koju je Bog objavio u Isusu Kristu, bila navještena i donesena ovom naraštaju.

Prevedena je na najvažnije svjetske jezike i već je rasprodana u milijunskim primjercima, ne samo neokatekumenima. Izdana je u renomiranim izdavačkim kućama, kako u Španjolskoj (Buenas Letras), Italiji (San Paolo), tako i u Hrvatskoj (Verbum). Time se potvrđuje njena univerzalna vrijednost. Ona nije upućena samo neokatekumenima, nego svima. Vjerujem da posebno u kontekstu nove evangelizacije i s obzirom na Godinu vjere, može svim čitateljima biti čvrsti oslonac i istinsko usmjerenje prema traženju Boga i obnovi krsne milosti.

Ova je knjiga izvrsna prilika za upoznati osnovne podatke o nastanku i naravi Neokatekumenskog Puta. Ono što je u njoj rečeno samo su – da se izrazim Kikovim riječima – potezi kistom u odnosu na ono što Neokatekumenski put jest i na plodove koje daje. Neokatekumenski put nije tek jedna stvarnost uCrkvi, nego je stvarnost Crkve. Poslanje koje je primila od svoga božanskog utemeljitelja, Crkva u ovim vremenima ostvaruje, također i preko Neokatekumenskog Puta. I knjiga Kerigma je jedan od doprinosa tome poslanju!
dr. sc. don Edvard Punda

Preuzeto sa: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=36706

SVJEDOČANSTVO VJERE OBITELJI MAJK

Prvog dana Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, u večernjim satima 18. siječnja u katedrali Srca Isusova u Sarajevu upriličeno je Ekumensko bogoslužje Riječi u organizaciji Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Bogoslužje je predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Tijekom bogoslužja svoje svjedočanstvo iznijela je obitelj Majk koja živi u Sarajevu. U ime cijele obitelji govorio je otac Arek. Njegovo svjedočanstvo donosimo u cijelosti:

Online Shop✅

Zovem se Arek, moja supruga Marzena (Mažena). Imamo petoro djece. Najstariji sin već je oženjen i čeka prvo dijete, a najmlađa kći pohađa 7. razred osnovne škole. Mi smo Poljaci.

Naš brak postoji samo zbog vjere i po vjeri. Dolazimo iz različitih realnosti. Marzena je odgajana u višečlanoj tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Ja sam jedinac, moji roditelji nisu išli u crkvu i oni su se rastavili kad sam imao 5 godina. Većina mojih poznanika i prijatelja, bila su djeca iz rastavljenih obitelji, tako da sam odrastao sa uvjerenjem da brak uopće nema smisla. Kao mladi smo se upoznali u zajednici Neokatekumenskog puta koja nam je polako otkrivala ljepotu kršćanskog braka.

Ova zajednica nas vodi ka odrasloj vjeri. Zahvaljujući vjeri u Isusa Krista, koji je pobjednik nad smrću, još uvijek je moguće živjeti zajedno! On svaki dan iznova pobjeđuje našu unutarnju smrt, tj. našu oholost, egoizam, itd i daje nam mogućnost da se pomirimo i živimo u ljubavi i zajedništvu. Zato je najvažnije za našu obitelj - molitva, Riječ Božja i sakramenti. Ako ne bi bilo tako, sigurno bi živjeli kao društvo kojim smo okruženi. Ne bi imali toliko djece, ukoliko bi uopće bili u braku. Neokatekumenski put nam pomaže da bi mogli biti otvoreni životu, odgajati djecu u vjeri i gledati potrebe drugih. U zajednici, također imamo svaku moguću potporu od bračnih parova sa puno djece.

Danas, nakon gotovo 24 godine braka,zahvalni smo Bogu za velika djela koja je učinio u našem životu. Sretni smo što nas je stvorio kao obitelj!

Iz zahvalnosti Bogu i Crkvi, napustili smo našu domovinu i živimo 12 godina kao obitelj u poslanju. Danas, Europa doživljava veliku krizu obitelji i braka. Svjedočanstva mnogih ljudi koja dođu, na poseban način do nas, su takva da su se mnogi odlučili stupiti u brak i otvoriti se životu, jer su ih ohrabrile ovakve obitelji kao što je naša. (kta)

Preuzeto sa: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=36094

Poljski rocker: Moja obitelj uči me što znači živjeti za druge

Poljski roker: Imam sedmoro djece i zahvaljujući tome živim ispunjen život.

Online Shop✅

To što imamo više djece sigurno je povezano i sa sredinom u kojoj živimo. Već 20 godina članovi smo zajednice Neokatekumenskog puta, a u njoj je puno obitelji s više djece. Nas u našoj odluci podupiru činjenice, poput istine da onaj koji ima više djece ima život – nastavio je Friedrich.

Poljski glazbenik Robert “Litza” Friedrich, obraćenik na katoličku vjeru i glavna kreativna snaga u nekoliko bendova s pjesmama kršćanske tematike, progovorio je na televizijskoj postaji TVN, poznatoj po svojim “liberalnim” stavovima, o svojoj obitelji sa sedmero djece i duhovnoj dimenziji života u višečlanoj obitelji.

Friedrich (45), nadimkom Litza, u Poljskoj je dobro poznat i izvan kršćanskih krugova, kako zbog činjenice da je prije obraćenja svirao u najpopularnijoj poljskoj heavy metal skupini Acid Drinkers, tako i zbog toga što su mnogi njegovi glazbeni projekti nastali nakon njegova obraćenja, poput dječjeg zbora Arka Noego ili benda Luxtorpeda, probili granice kršćanske glazbene scene.

Poznat je i po svom javnom svjedočenju vjere u Isusa Krista, ali ovo je njegovo svjedočanstvo posebno snažno odjeknulo jer je riječ o gostovanju na postaji koja je dobro poznata po promicanju “liberalnih” i anticrkvenih stavova. Litza je gostovao u mozaičnoj emisiji Dzien Dobry TVN, a tema je bila treba li imati obitelji s više djece.

- Ljubav podrazumijeva rađanje djece. Ako se supružnici vole, onda je potpuno normalno da imaju djecu – rekao je Litza odgovarajući na pitanje kako su se on i supruga Dobrochna odlučili na sedmoro djece. Litza je nedavno postao i djed, nakon što je njegova najstarija kći rodila sina.

- To što imamo više djece sigurno je povezano i sa sredinom u kojoj živimo. Već 20 godina članovi smo zajednice Neokatekumenskog puta, a u njoj je puno obitelji s više djece. Nas u našoj odluci podupiru činjenice, poput istine da onaj koji ima više djece ima život – nastavio je Friedrich.

“Kako to mislite: Onaj koji ima više djece ima život?”, upitao ga je voditelj, a Litza je odgovorio:

- Često se događa da se ljudi boje imati više djece ili ući u ozbiljan brak samo zbog jednoga: straha od umiranja, odricanja. Probudite se ujutro i pomislite: E, danas bih mogao raditi ovo. A vaša djeca i vaša žena kažu: Ne, radit ćeš nešto potpuno suprotno. O takvoj vrsti umiranja i odricanja govorim. Vidim to odricanje i na svojoj ženi. Trudnoća i porod nisu baš nešto najugodnije za proći, pa onda slijedi dojenje, suzdržavanje od hrane i slično. To su samo detalji, ali tu je riječ o odricanju od sebe za drugoga. Čovjek otkriva kako upravo u tome odricanju može pronaći radost, puno veću od one koja se nalazi u realiziranju samoga sebe – ispričao je Friedrich i dodao kako život u višečlanoj obitelji dobro priprema ljude za funkcioniranje u zajednici.

- Moj zet je odrastao u obitelji s desetoro djece. On nije onaj tip čovjeka koji se ujutro budi i misli da cijeli svijet pripada njemu i da mu svi oko njega trebaju služiti. On naprosto zna da je živjeti za drugoga nešto prekrasno. To je otajstvo. Čovjek “umire” za drugoga i kroz to odricanje nalazi puninu života – pojasnio je Poljak i rekao kako, naravno, ima obitelji koji nemaju ili imaju manje djece, ali to ne znači da je takav brak neuspješan ili bez ljubavi koja je temelj svega.

U emisiji je gostovala i povjesničarka crkve Magdalena Ogorek, koja ima jedno dijete i koja je rekla kako je to njezina svjesna odluka jer želi svome djetetu osigurati najbolji odgoj i najbolje uvjete odrastanja.

Nakon što je voditelj rekao kako mu se čini da je odabir između manje i više djece zapravo odabir “između ljubavi i kvalitete odgoja”, Litza je reagirao:

- Netko će reći da moja djeca imaju sedam puta manje nego dijete koje nema braće i sestara. To nije istina. Jer ono što je djetetu potrebno više od svega jest da vide da se roditelji vole. Rođen sam u 1960-ima i velika tragedija moga naraštaja jest da puno mojih vršnjaka dolazi iz uništenih, razvedenih brakova. Ljudi kao da nisu znali kako se voljeti do kraja.

Voditeljica programa izrekla je tezu koju zastupaju neki znanstvenici o tome kako u manjim obiteljima odrastaju “djeca bolje kvalitete”.

- Znaš što, ta teza je žalosna – rekao je Friedrich i nastavio:

- Taj koji je tu tezu izrekao je kriptofašist. O čemu je tu riječ: o stvaranju naprednije rase? Čovjek uvijek ima vrijednost. Ja i moja žena izgubili smo prije mjesec dana dijete. Pet godina planiramo dijete, a sada je supruga imala spontani pobačaj. Neki moji prijatelji rekli su nam: Zar se ne bojite sa 45 godina imati djecu, mogu biti bolesna? Ja u svojoj široj obitelji imam slučaj da se rodilo dijete s Downovim sindromom. Njegovi roditelji su presretni, to dijete je cjelovita prava osoba. Svojoj djeci sam rekao da ovo dijete koje smo izgubili ima istu vrijednost kao i njihov djed. Možda nema takvo životno iskustvo, ali je jednako vrijedna osoba – svjedočio je svoju vjeru Litza, a nakon što je jedan od voditelja upozorio kako i Poljska kao većina europskih država ima problema s natalitetom Robert Friedrich je odgovorio:

- I upravo ta suvremena Europa u kojoj se toliko govori o kvaliteti – umire

Preuzeto sa: http://www.bitno.net/vijesti/poljski-roker-imam-sedmoro-djece-i-zahvaljujuci-tome-zivim-ispunjen-zivot/




.

Kateheza o ikoni Svete Nazaretske Obitelji

Online Shop✅

U rujnu 1997. bili smo svjedoci veoma važnog događaja u Crkvi – svjetskog susreta obitelji sa Svetim ocem Ivanom Pavlom II u Rio de Janeiru. Ovaj susret je važna pomoć za novu evangelizaciju u spašavanju današnjih brakova i obitelji koje su najčešća meta napadaja Zloga. Sveti otac sustavno upozorava na činjenicu da se svijet danas nalazi u razdoblju krize autoriteta, a to ne samo u društvu, nego i u Crkvi, a prije svega u obitelji. Papa kaže da đavao napada obitelj tako što želi uništiti sliku Boga u ženi, zato što iz nje, kao i iz Boga, izlazi život. Isto tako želi uništiti i sliku Boga u ocu koji svojom odgovornošću i brigom za obitelj predstavlja Boga Oca. Stoga će obnova društva doći samo kroz obnovu Crkve, obnova Crkve kroz obnovu obitelji, a obnova obitelji kroz obnovu ovih dviju ključnih osoba. Kardinal Alfonso Lopez Trujillo, predsjednik papinskog savjeta za obitelj je prije spomenutog susreta u Brazilu zamolio španjolskog slikara Kika Arguella, inicijatora Neokatekumenskog puta, da tom prigodom naslika ikonu koja bi naglasila značenje obitelji u Crkvi, a nadasve značenje uloge oca u obitelji. Autor je prvo tražio motiv za ikonu. Inspirirala ga je freska iz neke crkve koja je prikazivala bijeg nazaretske obitelji u Egipat. Zato je slikar odlučio naslikati ikonu Svete Obitelji „na putu“, na putu iz Jeruzalema nakon blagdana, kada je Isusu bilo dvanaest godina. Kod Hebreja je dječak s navršenih trinaest godina života bio smatran odraslim i od te dobi je mogao čitati Toru u sinagogi. Zato dvanaestogodišnji Isus na ikoni predstavlja odrastajućeg čovjeka.

Navikli smo se na tradicionalnim ikonama vidjeti Isusa u naručju majke. Ovdje vidimo kršenje tog ikonopisačkog pravila, ali samo zato da u prvom planu bude duh obitelji. Isus je smještan na ramena oca čime se istakla uloga oca u odrastanju djece, činjenica da otac treba biti potpora svom djetetu, pogotovo onda kada dolaze problemi u odrastanju. Narušavanje ovog načela zadaje djetetu ozbiljne rane koje kasnije nosi sa sobom u život. Stoga je važno da otac posveti puno vremena svojoj djeci koja sazrijevaju i da ih ne šalje u svakoj situaciji majci. Ako je ocu zaista stalo do odgoja,  onda će puno vremena provoditi u obitelji, a ne na poslu. To znači da će se po završetku radnog vremena posvetiti obitelji i neće donositi posao kući.

Za vrijeme odrastanja počinju se pojavljivati prvi ozbiljni problemi i krize. Na ikoni vidimo kako otac čvrsto, s obje ruke, drži svog sina za noge i time kao da je rečeno da je otac taj koji upravlja korake svoga sina. U razdoblju odrastanja dijete treba osjećati potporu upravo od strane oca, koji treba objašnjavati svom djetetu da su krize potrebne za njegov rast u vjeri. Uloga oca nije olakšavati život djeteta tako da će ga naučiti zaobilaziti probleme, nego tako što će ga ohrabriti i reći mu: „Ne boj se, to je dobro za tebe. Bog zna zašto je to dozvolio i on će ti pomagati!“. Time će usmjeriti pažnju djeteta prema Bogu onda kad bude u krizi. Slično potiče svoju braću apostol Jakov: Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje, znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću (Jak 1,2-3).

Čvrstim držanjem ruku oca je prikazano sljedeće važno načelo, to da je u obitelji otac predstavnik zakona i izvršitelj moći. Bog je povjerio odgovornost za brak i obitelj muškarcu. Već u raju vidimo ovu nakanu Boga kada nakon grijeha, unatoč tome što ga je prvog počinila žena, Bog poziva na odgovornost muškarca: Jahve, Bog, zovne čovjeka: "Gdje si?" - reče mu. (Post 3,9) A što se događa nakon grijeha onda, kada muž izgubi Duha Božjega? Muškarac se želi osloboditi odgovornosti i prebacuje ju na ženu: Čovjek odgovori: "Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla pa sam jeo."  (Post 3, 12). Ovo se događa u svakom braku onda kada muž izgubi Duha Svetoga. Odriče se svoje odgovornosti. Žena odbija prokletstvo grijeha koje joj je Bog objavio“...i on će vladati nad tobom.“ (Post 3,16) i vrlo rado preuzima odgovornost. Zato je u mnogim obiteljima muž „papučar“, o svemu u domaćinstvu odlučuje žena. O tome gdje će se živjeti, kako će stan biti uređen, tko mora što obući, kad se treba moliti, ići na misu, ići na ispovijed... To sve kontrolira i svime upravlja žena. Možda se sada većina žena pita: „A što da radim kad on nije organizirani tip.. flegma je.... lijen je.... neodgovoran je?“ odgovor na ovo pitanje naći ćemo na ikoni kada primijetimo lik Marije.

Kada se muž želi riješiti svoje odgovornosti i prebaciti ju na ženu rješenje nije u tome da ju žena preuzme i da prihvati kormilo zapovijedanja u obitelji. Rješenje je u tome da žena vrati natrag ovu odgovornost mužu. Ženina je dužnost pomagati mužu da bude odgovoran, ali ne preuzimati odgovornost na sebe. Muž lako podliježe napasti kojom ga je uvjerio đavao u raju, tomu da će lakše živjeti kad prebaci odgovornost sa sebe na ženu. Ali ovo je laž. Istina je to da muž trpi kad u obitelji vlada žena. A da ne bi toliko trpio, što čini? Kada vidi da mu je žena ukrala autoritet nema više što činiti u obitelji i ide na pivo ili vani s prijateljima. Ona se potom žali da je kod kuće sama. Muž nikad neće dijeliti svoj autoritet s ženom. Zato žena koja ima u sebi Duha Svetoga ne oduzima mužu autoritet niti ga ponižava pred djecom. U čemu je problem? Vidimo da je u mnogim obiteljima žena ta koja kuha, pere, pegla, posprema, više se moli, više se ispovijeda, više se posvećuje djeci. Na drugoj strani vidimo da je suprug nekad grub, vulgaran, egoist, kasni, voli popiti, malo vremena provodi kod kuće, ne želi se moliti, niti ispovijedati. Istina je da u mnogim današnjim obiteljima i brakovima žena biva slikom vrlina a muž slikom slabosti i mana. Ali hrabro muževi! To nije odmah razlog za razvod, zato što su točno tako funkcionirale stvari i u nazaretskoj obitelji. Žena – Marija je isto tako slikom svake kreposti. U usporedbi s mužem bila je savršenija, ta bila je bezgrešno začeta i  očuvana od istočnoga grijeha, bila je puna milosti (kako ju je oslovio anđeo u navještenju), po svršetku ovozemaljskog života bila je uzeta s dušom i tijelom na nebo. Njen suprug se nije ni izdaleka mogao s njom usporediti. Upravo suprotno, vidimo da je sumnjao u Mariju, htio ju je potajno napustiti i nije imao u nju povjerenje sve dok ga anđeo nije ohrabrio (usp. Mt 1,20). Ipak se ova obitelj nije raspala, usprkos tome što je muž bio slabiji. Marija je uvijek i u svim okolnostima poslušna zato što podupire autoritet (i) slabog muža.

Ova obitelj, što se tiče ljudskog pogleda, nije bila ni u čemu posebnija od današnjih obitelji. Zato je Bog mogao dati ovaj judeo-kršćanski model obitelji za uzor suvremenoj obitelji. Razlika je možda tek u jednom. U ovoj obitelji je vladao Duh Sveti. Ali ovim Duhom mogu se napuniti i naše obitelji.

Sveto pismo bilježi dijalog Boga i Marije u trenutku navještenja. Kada je Marija bila zaručena s Josipom izgovorila je svoje „Neka mi bude!“ i oblikovala se nazaretska obitelj. Od tog trenutka kao da je Bog prestao komunicirati sa ženom i kao da komunicira u obitelji samo s ocem. Iako je u ovoj obitelji savršenije biće bila žena, možemo primijetiti kako Bog svekoliku organizaciju obitelji želi ostvarivati preko muža. A pošto oni otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: "Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi. On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat (Mt 2,13-14) , dalje: Nakon Herodova skončanja, gle, anđeo se Gospodnji javi u snu Josipu u Egiptu: "Ustani, reče, uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili." (Mt 2,19-21) dalje: Ali saznavši da Arhelaj vlada Judejom namjesto svoga oca Heroda, bojao se poći onamo pa, upućen u snu, ode u kraj galilejski. Dođe i nastani se u gradu zvanu Nazaret - da se ispuni što je rečeno po prorocima: Zvat će se Nazarećanin. (Mt 2,22-23). Ni tada kada se muž u obitelji pokazuje biti slabijim, njegova uloga u odgoju djece, u čuvanju obitelji i njenoj organizaciji se ne smije prenositi na majku. Marija u trenutku kada Josip odlučuje kamo se ide ne počinje nabrajati svoje prioritete i prednosti nad mužem da bi nametnula svoje mišljenje. Pokušajte si samo zamisliti kako bi izgledalo da je Marija reagirala ovako: „Ja sam bezgrešno začeta i zato mi ti nećeš naređivati što da radim s ovim djetetom. Ti si sumnjao u mene, a ne ja u tebe! Ne idem nikamo!“ Tako bi reagirala žena koja nema u sebi Duha Svetoga. Ali sveto pismo nas upozorava na to da kad je Josip rekao: „Marijo, pakujemo se, uzimamo dijete i vraćamo se nazad“, Marija mu nije predbacivala da je lud. Ni kada je Josip za vrijeme puta promijenio plan Marija se nije pobunila. Zato se suprug prije nego nešto odluči mora posavjetovati s Bogom i tek nakon toga povjeriti svoju odluku ženi. Josip isto tako sve odluke vezane za organizaciju obitelji donosi tek nakon razgovora s Bogom. I žena ovo vrlo dobro osjeća, odlučuje li muž kao egoist ili je njegova odluka vođena Duhom Svetim. Kada žena treba poslušati sebičnjaka ima velike probleme s poslušnosti. Ali kada vidi da muž odlučuje vodeći se voljom Božjom onda je sretna i može poslušati svoga muža. Zato muž svojom poniznošću pri odlučivanju može puno pomoći supruzi s poslušnosti. S druge strane žena svojom potpunom neograničenom poslušnošću pomaže mužu graditi osjećaj odgovornosti. Ali da bi supruga mogla tako reagirati važno je da se otac, kad o nečem u obitelji odlučuje, posavjetuje s Bogom. Zbog toga je u obitelji vrlo važna molitva. Na ikoni su svi ovi stavovi Marije izraženi naklonjenom glavom kao znakom podložnosti mužu i ispružene ruke koje su znak predanja Božjoj volji. Svaka kršćanska supruga može s nadom iščekivati ispunjenje Božje riječi: da urazumljuju mlađe neka ljube svoje muževe, djecu, neka budu razumne, čiste, kućevne, dobre, podložne svojim muževima da se riječ Božja ne bi pogrđivala. (Tit 2,4-5)

Važno je da, kada otac nešto odluči, žena pred djecom podupre njegovu odluku. Kada otac kaže sinu da vani smije ostati do osam, što će učiniti taj sin? Ide mami i pregovara s njom kako bi mogao ostati dulje. Majka, umjesto da poštuje očevu riječ, ukida njegovu odredbu i dozvoljava sinu da dulje ostane vani s time da će ona to već nekako objasniti ocu. Kada sin dođe k njoj pregovarati, trebala bi uvijek pitati sina za očev stav: „što ti je rekao otac? Ako želiš ostati vani duže idi i dogovori se s ocem. Ja ne mogu mijenjati njegovu odluku.“ Zašto je ovaj princip ponašanja tako važan? Zato što dijete vidi jedinstvo supružnika. Vidi da su roditelji jedno tijelo i jedan duh kako ih na to potiče i sveti apostol Pavao: Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh - kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! (Ef 4,2-4). Ovo bračno jedinstvo je za dijete vanjski znak koji mu daje vjeru i dokaz je Božje ljubavi i života vječnog: ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio. (Iv 17,23). U mnogim obiteljima se majka, kako bi stekla naklonost djece, bori jednim užasnim oružjem. Počinje djeci pričati o pogreškama njihova oca, o tome kako je s njim imala težak život. Nitko ne niječe da žena stvarno može imati težak život s mužem, ali rušiti autoritet oca pred djecom je najgore što može učiniti. Kasnije joj se to može osvetiti i srušit će joj se cijeli svijet. U mnogim obiteljima supružnici žele riješiti svoje bračne probleme kroz djecu i to tako da pričaju djeci o pogreškama svojih partnera. Ali put ne vodi tuda. Tako se problem neće riješiti.

Iako je Isus na ikoni smješten na ramenima Josipa – oca, njegov pogled uprt je na majku. Tim je prikazana harmonija u odgoju. Otac je onaj koji može imati i fizički kontakt pri odgoju (Josip dodiruje Isusa), ali majka je ona koja treba imati emocionalni odnos s djetetom. Njene riječi upućene djetetu bi trebale biti ljubazne. Na ikoni je to pokazano tako što je jedini kontakt između  majke i djeteta Riječ Božja koje u sebi sadrži naboj ljubavnog pisma. (Na ikoni Marija predaje Isusu svitak Božje riječi). Bila bi to loša kateheza (zao vanjski znak) kada bi dijete bilo udareno tom istom rukom koja mu kuha, pere, oblači ga i kupa. Neke kršćanske obitelji imaju lijep običaj da sa djeca nakon ručka, ne samo pomole i zahvale, nego i poljube mami ruku. Nije da želimo ovo obvezno uvesti u obitelji, nego želimo da si majka dublje osvijesti poslanje svojih ruku u obitelji. Zato majka ne smije kažnjavati nego mora prepustiti izvršavanje moći ocu.

Majka se treba brinuti o emocionalnom razvoju ponajviše tako što neće dijete odgajati neurotično. Sama činjenica gubitka Isusa koja se dogodila pri povratku iz Jeruzalema pokazuje osobnu slobodu koju su darovali roditelji Isusu u odgoju. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta  u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. ⁴⁴ Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. ⁴⁵ I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. ⁴⁶ Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. (Lk 2,43-46) To je dokaz da Isus u obitelji nije bio teroriziran. Na tom primjeru vidimo kako ovi roditelji ne smatraju dijete svojim vlasništvom nego darom od Boga i da je Bog taj u čijim je rukama život njihova djeteta. Jedan od najvećih darova koje dijete treba dobiti odgojem je upravo dar slobode. Pogledajte samo koliko neurotičnosti i stresa doživljavaju u obiteljima današnja djeca. Zbog krasno uređenog stana moraju neprestano slušati samo – „Ostavi to, ne diraj!“. Iz škole ne smiju donijeti lošu ocjenu zato što roditelji žele imati Einsteina i mora uvijek biti u trendu i „in“ i zaobilaziti sve lokve na putu. Ali djeca se ne odgajaju tako da roditelji svako toliko dobiju „pedagoški napadaj“. Djeca se odgajaju stavovima roditelja. Ali oprez! Dijete treba osjećati strogost odgoja. Sveto pismo to na mnogim mjestima preporuča: A vi, očevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim! (Ef 6,4) (dalje usporedi Heb 12,5-11; Sir 30, 1-13; Izr 13,24;23,13-14;3,12; 19,18). Zanimljivo je da se nigdje ne spominje da bi majka mogla biti tako stroga. Ovaj svijet se protivi ovakvom duhu odgoja kada se u nekim državama donose zakoni po kojima dijete može prijaviti svoje roditelje ako su strogi. Ali sigurno je da ako dijete kuša ljubav svojih roditelja podnijet će i njihovu strogost.

Možda je najzanimljiviji detalj cijele ikone Josipovo lice. Autor je namjerno upotrijebio motiv s Torinskog platna da istakne poslanje oca u kršćanskoj obitelji. Na licu s Torinskog platna se ispunilo Izaijiino proroštvo: Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju. Silom ga se i sudom riješiše; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše. Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti, jer sam se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince. (Iz 53,2b-12). Ovo proroštvo se cijelo ispunilo na licu Isusa Krista koje znamo s Torinskog platna. Na tom licu možemo vidjeti ljubav Boga prema ljudima. Kako bi Isus mogao ispuniti to proročanstvo, i On je bio potreban svakodnevnog gledanja na ljubazno lice Oca nebeskog. A gdje drugdje ga je mogao vidjeti, gdje drugdje je mogao naučiti ove stavove ako ne iz lica svog zemaljsko oca Josipa? To je lice puno nježnosti, milosrđa, žrtve i ljubavi. Važno je da djeca u obitelji vide na licu svoga oca lice Sluge Jahvina, da vide oca koji svojom čestom prisutnošću u obitelji gubi život za njih. Od oca se djeca trebaju naučiti stavovima Sluge Jahvina.

Nije zanemarivo vrijeme koje je Isus Krist proveo u ovoj obitelji. Cijelih 30 godina roditelji su pripremali sa svojim stavovima vjere svoga sina na ispunjenje poslanja radi kojega je došao na ovaj svijet. Ovo je uloga današnjih roditelja. Dijete će se na svoje poslanje dobro pripremiti onda kada u obitelji vidi da ...svakomu je mužu glava Krist, glava ženi muž... (1Kor 11,3).

Da bi se muž mogao učiti stavovima Sluge Jahvina Bog mu je dao ženu za pomoćnicu. Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. (Ef 5,25-28). Vidimo kako suprug može preko žene učiti kako biti nježan.

U liku Josipa na ikoni možemo primijetiti sklad snage i nježnosti koja je prirodna mužu onda kada ima u sebi Duha Svetoga. Josipova snaga, odlučnost, strogost su na ikoni prikazane u njegovim rukama, a njegova poniznost, gubljenje života, nježnost i milosrđe na njegovom licu. U liku oca – Josipa se ispunjava riječ jednog istočnog oca pustinje: „ Kada imaš moć pokazuj je na van, ali u svojoj nutrini se smatraj slugom i najgorim od svih.“ Ako mužu nedostaje nježnost (lice na ovoj ikoni) – onda je on u obitelji kao tiranin. Ako mu nedostaje snaga (ruke na ikoni) – onda se to može manifestirati kroz neke poženstvenjene sklonosti. Mnogo muškaraca danas gubi svoj muški identitet. Muškarac se mora boriti za svoju muškost, ili ju može lako izgubiti. Napadi đavla su danas stvarno jaki. S druge strane nije se moguće izboriti za autoritet deranjem i grubošću. Muškarci hrabro! Bog vam želi davati svoga Duha i učvrstiti u vama autoritet kakav ima u svom planu za vas.

Jedan od znakova pri prosuđivanju radi li se o pravoj ikoni je i to da ikona mora imati ime, mora na njoj biti naziv toga što prikazuje. Na ovoj ikoni osim inicijala Blažene Djevice Marije i Isusa Krista je još jedan natpis koji ispunjava ovaj ikonopisački kriterij i u isto vrijeme potvrđuje prekrasnu misao o poslanju svake ikone, to da je ikona prozor u nebo i da pogledom na ikonu možeš dobiti život vječni. Na svitku koji Marija drži u ruci i koji predaje sinu piše: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza...“ (Lk 4, 18). Ovaj natpis zapravo govori o tome što je na ikoni. Na ikoni je žena koja je pomazana Duhom Svetim zato da gradi autoritet svog muža i da bi znala kako davati slobodu svom djetetu. Na njoj je i muž koji je pomazan Duhom Svetim zato da u poniznosti uzme na sebe odgovornost za cijelu obitelj. Nalazi se na njoj i dijete koje je pomazano Duhom Sveti zato da poštuje svog oca i majku i da je zadovoljno s odgojem.

Ove riječi su istovremeno i riječi koje je Isus Krist pročitao u sinagogi, nakon kojih je dodao: "Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima." (Lk 4,21). Vjerujem da će se pogledom na ovu ikonu isto tako ispunjavati ova riječ i da ćeš ti, koji ju gledaš i dopuštaš joj da te katehizira biti pomazan Duhom Svetim i oslobođen od grijeha. Problemi u obitelji i braku nastaju tek onda kada se odmaknemo od ovog modela kršćanske obitelji.

Što ti možeš sada učiniti?

Ako si muž, moli za dar Duha Svetoga koji ti želi pomagati da ponovno primiš na sebe odgovornost za obitelji i koji će ti pomagati izvršavati moć s poniznošću i ljubavlju.

Ako si žena moli za dar Duha Svetoga koji te, kao i Mariju, može osposobiti za građenje muževa autoriteta u njemu samom i autoriteta oca u tvojoj djeci.

A djetetu želi Duh Sveti pomoći u poslušnosti roditeljima, u zahvalnosti za odgoj i brigu i time poduprijeti sklad među roditeljima.

Ova ikona je bila predana Svetom ocu Ivanu Pavlu II. zajedno s katehezom. Kiko je rekao da je papa taj Josip koji na ovom svijetu ispunjava ulogu Sluge Jahvina zato što vidimo da on za nas gubi svoj život hrabro se suprotstavljajući duhu ovoga svijeta. On je taj koji u ovo suvremeno vrijeme nosi mlade na svojim ramenima, na njega se mladi danas mogu osloniti kada se nađu u krizi. On je taj koji ljubi nevjestu – Crkvu onako, kako Josip ljubi svoju nevjestu Mariju. Kad bi samo Crkva odgovorila u duhu ove ikone stavom Blažene Djevice Marije u poslušnosti papi i u predanju Božjoj volji!