IZVORI NEOKATEKUMENSKOG PUTA

Rađa se među siromašnima kao plod

Drugog vatikanskog sabora

Online Shop✅

Ulomak iz Kikovog svjedočanstva

...Imao sam slikarski atelje u blizini Plaza de España u Madridu, i obično bih provodio božićne blagdane zajedno s roditeljima. Jedne godine odoh kući za Božić, uđoh u kuhinju i vidjeh kuharicu koja je plakala. Upitao sam je: "Berta – tako se zvala – što vam je?" i ona mi ispriča kako joj je muž pijanac, kako želi ubiti sina, kako se sin pobunio... Ispričala mi je stvari što su me zaprepastile. I osjetio sam kako Bog želi da joj pomognem.

Kikova baraka.

Ozračje u kojem se rađa Neokatekumenski put.
Palomeras Altas - Madrid 1964

Otišao sam vidjeti gdje živi: jedna užasna baraka, usred mnogih drugih. Jadna se žena ustajala vrlo rano da bi išla na posao; imala je devetero djece, i bila je udana za hromog i razrokog čovjeka, uvijek pijanog. Tukao bi djecu štapom i vikao: "Brani svoga oca!", i kad bi bio sasvim pijan, znao bi mokriti po kćerima. Ova mi je žena, vrlo lijepa usprkos godinama, ispričala užasne stvari.
Uzeo sam tog čovjeka i odveo ga na "Cursillo de Cristianidad". Ostao je zadivljen dok je slušao kako govorim. Nekoliko mjeseci nije pio, ali onda je opet počeo i ponovno su nastali problemi. žena me zvala: "Gospodine Kiko, dođite molim vas, moj muž želi sve ubiti! Zovite policiju!". Nisu mi dali živjeti. Na kraju pomislih: "A što ako mi Bog govori da ostavim sve, da odem živjeti tamo, i da im pomognem?". Ostavih sve i odoh živjeti s tom obitelji. Spavah u sićušnoj kuhinji  koja je bila puna mačaka.

Unutrašnjost Kikove barake.

Unutrašnjost Kikove barake.

http://tomagraf.hr

Živio sam tamo i ostao sam potresen, kažem vam istinu, cijelim tim okružjem. Mnogo je ljudi živjelo u strašnim situacijama. Ne znam poznajete li knjigu Alberta Camusa "Kuga", koja govori o problemu trpljenja nedužnih. Ta žena, Berta, pripovjedila mi je kako je njen muž, koji je bio hrom, da bi se osvetio za mnoga poniženja što ih je primio, svima razglasio da će oženiti nju, najljepšu djevojku u četvrti. Svi su mu se smijali. Ali, znate li kako ju je oženio? Stavljajući joj nož pod grlo i rekavši joj: "Ako se ne udaš za mene, prerezat ću grlo tvom ocu." I bio bi to stvarno učinio. Njezin otac bio je udovac, a ona je bila sama, i veoma bojažljiva i strašljiva.

Upitah se. Što je zgriješila ova jadna žena da je zaslužila takav život? Zašto ne ja? I nije bila sama. Bila je tu blizu i jedna druga žena što je imala Parkinsonovu bolest, muž ju je napustio, te je živjela od milostinje. I bilo ih je još. Još mnogo drugih.

Pred svim ovim postoje dva odgovora. Znate li poznatu Nietzscheovu frazu: "Ili je Bog dobar i ne može učiniti ništa da pomogne ovim jadnim ljudima, ili im može pomoći, a ne čini to, onda je, dakle, zao." Ova fraza je otrovna. Može li Bog pomoći ovoj ženi, ili ne može? Zašto ne pomaže?

U toj situaciji ostadoh zapanjen. Znate li što sam tamo vidio? Ne ono što kaže Nietzsche, može li Bog ili ne može, nego vidjeh Krista raspetoga. Vidjeh Krista u Berti, u onoj ženi s Parkinsonom, i u onom drugom. Vidio sam otajstvo. Otajstvo križa Kristova. Ostadoh neizmjerno zapanjen, iskreno to govorim.

Poslije sam bio pozvan na služenje vojnog roka, i bio sam poslan u Afriku. Kad sam se vratio rekoh sam sebi: ako sutra bude Kristov drugi dolazak, ne znam što će se dogoditi s ovim svijetom, ali znate gdje želim da me zatekne Isus Krist? Uz noge Krista rapetoga. Gdje se nalazi Krist raspeti? U onima koji nose najveća trpljenja, posljedice grijeha svih. Kaže Sartre: "Jao čovjeku koga prst Božji zgnječi o zid." Tamo sam vidio ljude pritisnute uza zid, tolike slabe ljude prignječene posljedicama grijeha, slabi anonimni cirenci.

Manola, Kiko, Joaquin i njegove kćeri.

Kad netko ode živjeti među siromašne, ili gubi vjeru i postaje gerilac kao Che Guevara, ili se u šutnji stavi pred Krista i posvećuje se. Zahvalan sam Gospodinu jer mi se smilovao: vidjeh tamo Krista raspetoga, i tako kad se vratih iz Afrike i upoznah sestru od Carmen, pomislih da treba sići u socijalno podzemlje i naviještati Evanđelje tim ljudima, pomoći im, dati im riječ utjehe. Tako smo formirali grupu koja se posvetila radu s homoseksualcima, prostitutkama, i drugima s ruba društva.

Sestra od Carmen sudjelovala je u udruzi, nazvanoj "Villa Teresita", koja se bavila spašavanjem prostitutki. Išli su po njihovom kućama i nudile posao onima koje bi to željele. Na kraju sam primijetio da sve to radimo iz nekog hobija. Rekao sam toj grupi i sestri od Carmen: "Ja odlazim živjeti među siromahe."

Charles de Foucauld dao mi je formulu: živjeti u šutnji, kao Isus u Nazaretu, do nogu Isusa Krista usred tih ljudi. Upoznao sam jednog socijalnog radnika koji mi je pokazao jednu zonu Palomerasa Altasa, gdje je bila baraka od drvenih dasaka, u kojoj su se sklanjali psi. Reče mi: "Smjesti se tamo i ne brini." Tamo je nekako sve počelo. želio sam živjeti u barakama kao Charles de Foucauld, u kontemplaciji: kao što netko stoji pred Presvetim, pred stvarnom prisutnosti, jedinstvenoj Kristovoj prisutnosti u Euharistiji; ja sam želio stati uz noge Krista raspetoga, uz najsiromašnije, najjadnije ljude.

Gospodin me odveo tamo s ovim duhom: ja sam bio posljednji. Oni su bili Krist. Možda mi je tko mogao reći: "Kiko! Pomozi im!" Ovo je vrlo važan moment za one koji znaju ići do srži stvari. "Kako to? Ti tu kontempliraš, dok ovi umiru od gladi? Daj im jesti." Ja nisam imao ništa, nisam ponio ništa drugo doli Bibliju i gitaru, spavao sam na madracu na goloj zemlji. Nisam imao išta drugo.

Pročitao sam u jednoj knjizi nešto što me zaista pogodilo, iz vremena nacizma. Pripovijeda povijesni događaj što se dogodio u koncentracijskom logoru Auschwitz. Neki zapovjednik Gestapa je shvatio koliko je zvjerstva bilo u genocidu nad židovima. Jednog dana, tijekom pregleda logora, vidje gdje jedna kolona ljudi i žena, svi bijahu potpuno goli, odlazi prema plinskoj komori. Osjeti u srcu veliku bol. Upitao se: "Što sad trebam učiniti da im pomognem, da budem u miru sa samim sobom?" Znate koji mu je odgovor došao iznutra? (Očevi Crkve govore o Kristu koji govori unutar tebe. Ovdje se radi o vrlo dubokoj stvari.) U knjizi dalje stoji kako je ono što je osjetio da bi trebao učiniti bilo to da se svuče i on, i stane u kolonu zajedno s njima.

Možemo se upitati: odakle mu je dolazio onaj glas koji je čuo iznutra? Da li je to bilo neko nadahnuće? Da li je stvaran? Da li je došao od Boga? Zar ne bi bilo bolje da je zaustavio kolonu i oslobodio one ljude? Možda nije mogao. Zašto je onda istina ta da se morao svući i stati u kolonu? Evo jednog mogućeg odgovora: osoba što se nalazi u onoj koloni proživljava takvu dramu da ne zna postoji li uopće Bog, ima li ljubavi na ovom svijetu, jer, ako nema ljubavi na svijetu, Bog ne postoji, život je nakazan, umiremo u apsurdu. Ali ako netko stane uz tebe, sam Krist postaje čovjekom i stoji uza te u koloni zbog ljubavi. Istina i smrt imaju smisla.

Vrijedi li ovo išta? Ono što se treba činiti je samo socijalna pomoć? Zar čovjek samo jede? Ili mu treba pokazati ima li Boga ili ne, da li ljubav postoji ili ne postoji? Nisam otišao u barake da dam ljudima jesti, niti da ih učim čitati. (Svi su bili nepismeni, osim možda jednog ili dvojice: José Agudo je bio u popravnom domu i znao je čitati, ali njegova žena nije. Cigani, "quinquis", momci koji su bili u zatvoru, znali su nešto slabo.) Otišao sam tamo i, ako želite znati, nisam uopće mislio propovijedati, znate da Mala Braća Charlesa de Foucaulda žive "u šutnji". Želio sam svjedočiti živeći među njima kao Isus u Nazaretu.

Kiko sa Domingom i Manolom, prvom
braćom koja su otišla živjeti u
njegovu baraku.

I što se dogodilo? Ono što se uvijek događa. Jednog dana kad je bila užasna zima i sniježilo je – a ja sam se grijao uz pse lutalice, jedan susjed nenadano uđe i reče mi: "donio sam ti peć jer vidim da umireš od zime!"

Malo po malo počeli su se približavati i pitati se: "Tko je ovaj ovdje, s bradom i gitarom?" Neki su mislili da sam učinio neki zavjet, drugi su mislili da sam protestant, jer sam uvijek nosio Bibliju. Cigani su dolazili zbog gitare... Nisu znali tko sam. José Agudo, koji se bio zavadio s drugim klanom "quinquis", došao me pitati što kaže Evanđelje s obzirom na tučnjavu. Ja sam mu pročitao Govor na Gori koji kaže ne opirite se zlu, a on je ostao zapanjen: "Kako? Ne budem li se branio ubit će me? Što mi je činiti?" Dao sam mu da čita "Cvjetiće" Sv. Franje, koji su ga veoma zadivili, te me više nije napuštao.

Dobro, neću vam sada prepričavati sve ove zgode, previše bi se odužilo...

Ulomak iz svjedočanstva Carmen

...Ono što sam željela reći je ovo: Kiko je imao duboko ukorijenjenog Slugu Jahvina, a ja sam donijela, kao na pladnju, ne mojom zaslugom, nije bilo moje, bio je to Drugi vatikanski sabor; Pashu i Uskrsnuće od mrtvih. Prva pjesma koju je Kiko napisao u barakama bio je "Sluga Jahvin"; trebalo je čekati dvije godine da dođe "Uskrsnuo je", da bi ušli u Pashalnu dinamiku.

Pashu nisam izmislila ja, niti Otac Farnes, već je bila plod ogromnog rada cijeloga Liturgijskog pokreta i cijeloga Biblijskog pokreta, koji su poticali Sabor. Taj rad se pokrenuo na Saboru.

Ja sam uvijek bila uz Kika, ali se nisam pouzdavala u njega, niti malo. Jedino me uvjerio onog dana kada je došao nadbiskup Madrida, mons. Morcillo, i ovo je bilo još jedno čudo koje bi bilo zanimljivo pripovijedati. Tek kad sam vidjela da je Crkva prisutna, započela sam surađivati s Kikom, pouzdavajući se više u njega.

Mons. Morcillo je bio autentični dar Božji. On nas je poslao u župe...