Prva BiH obitelj sa Neokatekumenskog puta u misiji

Josipa i Tadija Martić

Online Shop✅ 

Prosvjetni djelatnici iz Žepča Josipa i Tadija Martić prije godinu dana odlučili su dati svoju raspoloživost za odlazak u katoličku misiju. Bog ih je poslao u Bitolu u Makedoniji, gdje od rujna prošle godine žive i pomažu župniku don Antunu Nižetiću i bogoslovu Josipu Mašini. Oni su ujedno i prva obitelj u poslanju sa Neokatekumenskog puta iz Bosne i Hercegovine

Josipa i Tadija Martić cijeli svoj radni vijek proveli su radeći kao prosvjetni djelatnici. Trideset i osam godina su u braku, nemaju djece. Josipa je nastavnica povijesti i zemljopisa, a Tadija je predavao biologiju. Do rata živjeli su u Travniku, a u vrijeme ratnih zbivanja prognani su u Žepče, gdje žive posljednjih dvadesetak godina. Oboje potječu iz tradicionalne katoličke obitelji i vjeru su im prenijeli njihovi roditelji.

„Mogu reći da su mi moji roditelji razvili ljubav prema vjeri. Njih su odgajale časne sestre milosrdnice i često su mi govorili o iskustvima koje su imali s njima. Ja sam čak jedno vrijeme u pubertetu imala želju ići u časne sestre, ali eto, nakon osmog razreda ipak sam rekla ne i ostala sam u ovom laičkom životu“, ističe Josipa.

Tadija potječe iz mnogobrojne obitelji. Drugo je od devetero djece.Kao dijete redovito je išao nedjeljom na ranu Misu: „Mene je u to vrijeme je privlačila propovijed, jer pamtim vrijeme kada se Misa govorila na latinskom jeziku. Da nije bilo propovijedi, ne bih ništa razumio.“

Dok su radili kao prosvjetni djelatnici u vrijeme komunizma teško im je bilo prakticirati vjeru. Tada je kažu bilo sramota da te neko od kolega vidi da uđeš u crkvu: „Jako sam žalila radi toga, te godine su mi bile bolne. Mnogi ljudi znaju reći kako u vremenu komunizma niko nikome nije branio ići u crkvu. Ja se ne slažem s tim. Pamtim mnogo negativnih iskustava. Nakon krizme, pao onda udaje, nisam mogla prakticirati vjeru i tada sam osjetila jednu prazninu. Kada su došle demokratske promjene pred rat mogli smo ići u crkvu. Bila sam presretna da mogu biti na polnoćki, okružena mojim kolegama i učenicima,“ naglašava Josipa.

Vrijeme komunizma je i za Tadiju bilo traumatično. U vrijeme studija u Sarajevu, kaže, kako je se kao lopov krio da bi otišao na Misu u crkvu Svetog Ante na Bistriku. „Mnogo sam trpio jer su se svi tada izjašnjavali kao ateisti i na tu temu nije bilo razgovora. Cijelo vrijeme sam mislio na Boga i držao do svoje vjere i onoga što mi je majka govorila. Sine moli se Duhu Svetom! Kad sam počeo raditi, pojavili su se isti problemi. Sjećam se da smo se ja i Josipa tajno i vjenčali u Sarajevu. U Žepču sam išao u crkvu, ali u Travniku gdje je bila crkva u centru grada bilo je nezgodno. Priznajem, bio sam kukavica.“

Josipa i Tadija prvi put slušaju kateheze Neokatekumenskog puta 2003. godine u župi Svetog Ante Padovanskog u Žepču, koje su kažu promijenile njihov život.

„Puno divnih stvari Gospodin je činio u našem životu sve ove godine. Nemamo djece i zbog toga smo prošli kroz razna trpljenja.

Mogu reći da slušajući Božju riječ osjećala sam malo po malo rast u vjeri. U našem braku je zaživjela molitva. Kada bi se posvađali, brže bi jedno drugome oprostili. Uvijek sam znala da me Bog ljubi, ali sad to vidim na jedan poseban način,“ kaže Josipa

Tadija kaže da je u svom životu sjedio na dvije stolice. Oduvijek je bio katolik, ali sada iz ovog iskustva kaže da je to bilo daleko od pravog kršćanstva, više je ličilo na poganstvo:„Živio sam sa parolom – „Uzmi sve što ti život pruža“. Slušajući kateheze jako me je dirnuo psalam -„O Bože ti si Bog moj“. I danas bih plakao kad bih ga čuo. Osjetio sam ljepotu Božje ljubavi. Sjećam se da sam tada sebi rekao – „Bože, što sam tako kasno spoznao tu ljepotu. Bože, gdje si ti do sada bio? Ali sada vidim da je Bog bio strpljiv i čekao pravi trenutak da napravi pravi potez.“

Prije nešto više od godinu dana Josipa i Tadija su odlučili dati svoju raspoloživost za odlazak u misiju. Tadija je već bio u mirovini, a Josipa je dala otkaz u školi. Bog je odlučio da idu u Bitolu u Makedoniju. Tadija je bio u vojsci u tom kraju 1974. godine.

„Presretan sam što nas je Bog poslao u Bitolu. Tamo žive divni ljudi. Vojsku ne volim i to je posljednje zanimanje koje bi izabrao, ali se rado sjećam ljudi, koji su ostali u mom srcu.”

U Bitoli žive sa župnikom don Antunom, koji je iz Splita, i Josipom, bogoslovom sjemeništa „Redamptoris Mater“ iz Pule, koji je iz Zadra.

„Mislim da je to bila Božja zamisao da nas na neki način spoji. I Antun i Josip su mogli biti naša djeca. Tolike godine smo bili bez biološke djece, a danas mi je Gospodin na neki način dao duhovno majčinstvo i presretna sam sa tim Božjim zahvatom” zaključuje Josipa.

Piše: Ivan Katavić

Preuzeto: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=45089

Simbolika ikone Presvetoga Trojstva

Online Shop✅

Ovo jedinstveno remek-djelo Andreja Rublëva nije samo izuzetno lijepo nego u sebi nosi i teološku dubinu i bogatstvo simbola. Na jednom koncilu u Rusiji (1551.) ovoj ikoni daju epitet „ikona nad ikonama“.

„Kanon“ ikona Presvetoga Trojstva prema kojoj se rade sve reprodukcije je remek-djelo Andreja Rublëva (Андрей Рублёв 1360-1430). O životu ovoga autora ne znamo mnogo. Zna se da je živio svetim monaškim životom u samostanu Svete Trojice (Тро́ице-Се́ргиева Ла́вра, Troice-Sergieva Lavra, u gradiću Sergiev Posad koji se nalazi 70 km sjeveroistočno od Moskve). Andrej Rublëv je bio duhovni sin Sergija Radonežskija (Сергий Радонежский1322 – 25 settembre 1392) koji je ujedno bio najvažniji reformator samostanskog života i utemeljitelj samostana Svete Trojice. Sergij je osobito poticao na molitvu: „Vječnoj i savršenoj ljubavi koja proizlazi iz Presvetoga Trojstva“.

Na toj su ljubavi monasi temeljili sav svoj osobni duhovni život, ali i sve odnose u zajednici i društvu. Sveti je Sergij u svojim propovijedima širio nauk o Presvetom Trojstvu. Puku je objašnjavao različitost i jedinstvo koji zrače iz misterija Trojstva. Privlačio je hodočasnike iz svih krajeva Rusije ujedinjavao ih je oko imena Božjeg. Tako, ovaj samostan postaje najvažniji ruski pravoslavni samostan (statusa lavre) i duhovno središte Ruske pravoslavne crkve.

Najstarija djela Rublëva su ikone i freske u crkvi Navještenja u Kremlju u Moskvi oslikanoj 1405., no nije slikao sam nego zajedno s vrsnim ruskim slikarima. Godine 1408. slika Uznesenje u katedrali u Vladimiru, a njegovo posljednje djelo, koje je dovršio malo prije smrti (29. siječnja 1430.), je freska Spasitelja u samostanu Sv. Andronika u Moskvi.

Svetu Trojicu Rublëv slika oko 1422. za kanonizaciju Sergija Radonežskija (kanonizira ga Ruska pravoslavna Crkva). Sergij je jednom imao viđenje kako se ta Vječna Božja ljubav Svete Trojice na najbolji način utjelovljuje u ukazanju trojice Anđela Abrahamu. (Post 18) Interesantno je ovdje primijetiti kako Abrahamu dolaze tri čovjeka, a Abraham im se obraća u jednini. Njih su trojica, ali ih Abraham vidi tako ujedinjene da mu izgledaju kao jedno. I oni sami, iako su trojica govore kao jedan. Oni su hodočasnici u prolazu, a govore s Abrahamom kao s prijateljem koji treba znati njihove misli i tajne. Abraham nije vidio Boga osim kroz likove anđela, ali s njim razgovara.

Andrej Rublëv (kojeg je ruska Crkva kanonizirala 1988.) od Sergijevog prvog nasljednika Nikona Radonežskija dobiva jednu dužnost i blagoslov za njeno izvršenje. Zapovjeđeno mu je da napiše jednu stranicu Božje ljubavi, a tu mu je ljubav bilo potrebno prevesti u jezik boja i likova. Andrej sluša, jer se odlučio za takav život: slušati iz ljubavi, jer je i život njegovog Boga ljubav koja je poslušna. Po poslušnosti Andrej u prvom redu priprema stranicu: drvenu ploču razmišljajući kako je i Bog pripremio svijet kroz povijest spasenja da bi mogao prihvatiti Krista. Blanjajući drvo razmišlja kako su Marija i Josip pripremali jaslice za djetešce Isusa, a on ga brusi za novo prikazivanje poruke ljubavi.

Svaki korak rada na ikoni potiče molitvu, i u molitvi se započinje novi korak.

Rastući pod duhovnim vodstvom i u ozračju monaškog života Rublëv u ikoni Presvetoga Trojstva uspijeva predstaviti sintezu ovog velikog teološkog misterija te u likovnim simbolima objavljuje niz poticaja za duhovni život jednog vjernika.

Ovo jedinstveno remek djelo nije samo izuzetno lijepo nego u sebi nosi i teološku dubinu i bogatstvo simbola. Na jednom koncilu u Rusiji (1551.) ovoj ikoni daju epitet „ikona nad ikonama“.

Francisco José Gómez-Argüello Wirtz (Kiko Argüello): Ikona Presvetoga Trojstva

Pokaži nam svoje lice

Boga nitko nikad nije vidio, a u čovjeku od uvijek postoji želja prikazati sebi lice Gospodnje. Međutim mu ne preostaje drugo nego moliti: „Pokaži nam Gospodine svoje lice i bit ćemo spašeni“. „Pokaži nam Oca i dosta nam je“, kaže Apostol Filip Isusu, a on mu odgovara „tko je vidio mene vidio je i Oca“. Poznavati Boga kao Oca daje život, život vječni. Isus nam objavljuje Oca već u ovom što se predstavlja kao Njegov Sin i živi s Njim u odnosu potpune ljubavi. Iz Isusovog života s Bogom spoznajemo Sina, Oca i Duha, Isus ruši sve naše krive slike Boga kao velikog, dalekog, nepokretnog, gospodara. Živeći kao Sin Isus nam neprestano objavljuje Oca. Bog je Otac koji ljubi Sina, među njima struji Ljubav koja se širi prema svemu stvorenome.

Anđeli – Glasnici

Abraham vidi tri čovjeka, zašto Rublëv dodaje krila? Pa ni Tobija nije vidio krila Rafaelu, a on je anđeo. Prije nego li je poslao svoga Sina Bog šalje svoje anđele. Svoju vjernu sliku, i mi smo slika, ali smo zbog grijeha više-manje iskrivljena i zatamnjena slika. Budući da Anđeo Božji nema grijeha, ne može pokazivati drugo, do li Boga onakvim kakav uistinu jest. Anđeo znači glasnik. Svaki od njih u svojoj duhovnoj, ali ograničenoj i time maloj naravi nosi veliku poruku iz koje mi ljudi možemo shvatiti: da smo ljubljeni od Boga, da smo središte njegove pažnje, da smo važni u njegovim očima. Preko svojih anđela Bog nam upućuje svoju riječ i preko njih prima naše odgovore i naše molbe.

Lica Anđela

Za Boga godine ne igraju nikakvu ulogu, niti mu se godine mogu brojiti. On je uvijek nov, kao što je uvijek nova prava ljubav. Rublëv obrađuje lica anđela na način kao što se rade mladenačka lica. Mi smo naviknuti na srednjovjekovnu kršćansku umjetnost zapada prema kojoj se vječnost Boga pokazuje obično na način da se Oca slika kao starca sijede kose i brade. Međutim Rublëva nosi druga ideja. On uviđa kako upravo mladost daleko više nego li sijeda starost izražava Božju vječnost. Život i sva povijest stoje pred Bogom. Mladost Boga je trajna mladost Ljubavi. Sami osjećamo da dok naše vanjsko čovještvo stari, ono nutarnje se obnavlja. Živeći u ljubavi Božjoj čovjek se pomlađuje. (Život u Bogu dao je Ivanu Pavlu II. da i kao bolesni starac ima mlado srce koje je mlade čitavoga svijeta privlačilo).

Imaju li ovi anđeli lice muškarca ili žene? Božji život je kompletan, nema potrebu za komplementarnošću kao čovjekov život. Život Boga je ljubav puna i savršena, ljubav snažna i krotka, ljubav nježna i blaga. U njemu nema razlike koja treba postojati između muškarca i žene. Bog koji daje život je sve, on je otac i majka zajedno. Zbog toga, onaj koji s njime živi i tko ga neprestano drži pred očima postaje snažan kao otac i nježan kao majka. Čovjek koji ljubi Boga, od njega dobiva puninu života koja ispunjava praznine i nedostatke naravi. Životi svetaca nam to neprestano svjedoče.

Geometrijske forme

Na samom početku prenošenja Božje Riječi na drvo, Rublëv piše likove kruga i trokuta.

U samoj ikoni likovi su postavljeni tako da čine kružnicu. Za nju se kaže da je najsavršeniji geometrijski lik. Kružnica nema ni početka ni kraja, zato simbolizira vječnost i savršenstvo našega Boga. Kružnica dominira čitavom kompozicijom. Bog je jedan, ali me susreće na tri različita načina. U kružnici se nalaze savršena tri anđeoska lika koji pokazuju savršenu ljubav koja nema početka ni kraja. Recipročna ljubav triju osoba nema formu zatvorenog kruga. Njihova ljubav se otvara među njima oltarom koji ima lik kaleža. Prema tom kaležu su usmjereni pogledi. Prema njemu su usmjerene ruke anđela. Bog kontemplira čovještvo koje je simbolizirano od kvadratnog stola i njegovog podnožja. Bog vidi kako je to naše čovještvo izgubljeno, želi ga spasiti. Vidi koliko je izgladnjelo i želi ga nahraniti, vidi nas napuštenima i uzima nas u zaručništvo.

Trokut koji je postavljen na površini stola a vrh dodiruje vrh glave Anđela u sredini, taj jednostavni geometrijski lik nam govori da su troje u jednom i jedno u trojstvu. Ovaj krug i trokut se ne vide, upravo kao što se ne vidi ni Bog, koji je sveprisutan, iako ga mi ne vidimo.

Forma četverokuta se dotle vidi dobro jer predstavlja ono što je vidljivo tj. sve stvoreno. Stvorenje je raznoliko i razdijeljeno, tako postoje i različite kvadratne forme. Bijela kvadratna površna koja se ne vidi u potpunosti jer je zaklanjaju koljena anđela ukazuje da zemlja prima i ugošćuje nevidljivo nebo. Naš se Bog ne srami doći na zemlju, dati se ugostiti kao hodočasnik.

Osmerokut označava puninu osmoga dana Gospodnjeg. Što se tada događalo? Kad je bio osmi dan? Nakon sedmog i još uvijek traje. Što se u njemu događa? Povijest spasenja u kojoj mi živimo i sudjelujemo.

Tri kaleža

1. Veliki kalež koji se može ugledati u rubovima likova anđela predstavlja kako Otac i Duh Sveti daju Utjelovljenu Riječ koja stoji u sredini.

2. Kalež koji se tvori od stolnjaka na kojem se nalazi posuda s mesom, a stolnjak dodiruju koljena anđela slika su Euharistije koja je centar gibanja čitave kružnice.

3. Kalež naslikan na podu između postolja, predstavlja prostor gdje se može pristupiti i ući u dijalog ljubavi, prepustiti rukama Duha da nas oblikuju, prebivati u Božjoj blizini. Koljena su nam tada postavljena do prednjeg dijela oltara na kojem se nalazi mali prozor. On podsjeća na to da se u svakom su oltaru polažu relikvije mučenika.

Ali ako promatramo krila anđela onda su i ona postavljenja u formi kaleža.

Simboli pastirskih štapova i haljina

Iako su sjeli za stol, anđeli ne odlažu svoje hodočasničke štapove. Drže ih u lijevoj ruci, spremni za ustajanje i nastavak puta. Što nam to govori? Bog je uvijek u prolazu. On prolazi. Kada prolazi nije nametljiv nego mu mi trebamo posvetiti pažnju i gostoprimstvo inače možemo propustiti prilike njegovog prolaza. Štapovi na vrhu imaju ornament poput kraljevskog žezla. To nam govori da mi Boga možemo zvati kraljem, ali se iznad svega prema njemu trebamo ophoditi kao prema Kralju. Štapovi su obojani u crveno, nisu zlatni poput kraljevskih koji su često puta simbol nasilne moći. Ovi su crveni, što je boja mudrosti koja ljubi, i to ljubavlju koja je strpljiva. Takvo je kraljevanje Božje.

Svaki je anđeo odjenut u tuniku i plašt. Tunika ukazuje narav. Plašt se za razliku od tunike kod svakog anđela dobro uočava i to odijelo predstavlja i pokazuje ulogu, zadatak, misiju i narav. Svakom anđelu je jedna od ovih haljina plave boje, boje neba. To što sva tri anđela imaju haljinu plave boje govori da je Bog jedan. Tri anđela nam pokazuju jednoga Boga koji nas ljubi s tri različita srca. Tri nam anđela pokazuju ljubav Božju, zajedništvo triju Božanskih osoba.

Isus pravi čovjek

U centru se nalazi anđeo odjeven u odijelo snažnih boja koje privlače pogled. Sav njegov lik nije vidljiv. Niži dio i noge su mu skrivene bijelim stolom koji dijeli i sjedinjuje sve tri osobe. To nas podsjeća da Sina Božjega njegovi suvremenici zapravo nisu nikada u potpunosti uspjeli vidjeti – shvatit. Njegova tunika je široka svečana. Tamo crvene je boje koja podsjeća na prolivenu krv. Zlatna štola označava Kristovo kraljevsko svećenstvo. Štola nam govori da je On primio svu vlast od Oca. On je Božanska osoba i to nam potvrđuje boja plašta.

Ovaj nam anđeo kaže kako je jedna od Božanskih Osoba čovjek, i to pravi čovjek od krvi i mesa, čovjek kao mi, koji može umrijeti poput nas. Tamno crvena boja nam govori o smrti čovjeka koji umire za ljubav. Pogledamo li glavu ovog anđela vidimo da je sva naklonjena prema drugome i to nas prosvjetljuje o samoj osobi Oca. Sin voli Oca, to se vidi po njegovoj otvorenoj spremnosti prema Ocu. Sin poklanja potpunu pažnju riječi koju mu Otac upućuje.

Otac

Anđeo prema kojem Sin gleda s poniznim poštovanjem, s predanjem potpunim i punim ljubavi pomaže nam kontemplirati Oca. Tunika ovog anđela je plava i skoro sakrivena. Boga Oca nitko nikada nije vidio. Za uzvrat ima plašt u kojem se prelijevaju različite boje. Plašt zakriva intimnost njegove osobe i objavljuje slavu. Plašt predstavlja svo Božje djelo. Predstavlja cjelokupno i veličanstveno stvorenje. „I nebesa slavu Božju objavljuju“ Svako Božje djelo pokazuje njegovu prisutnost, njegovu mudrost, njegovu ljubav i njegova nevidljiva savršenstva.

U ovom liku anđela imamo Oca koji zna stvarati, no više od svega on zna podržavati sve stvoreno svojom ljubavlju. U ovom liku možemo vidjeti s kojom pažnjom i poniznošću on vrši ulogu Oca. On je izvor života, njegov prvi pokret je ljubav kojom blagoslivlja zemlju. Njegova se ruka blago uzdiže prema stolu koji predstavlja zemlju i blagoslivlja je. Njegova ruka je usmjerena prema i Sinu, koji je pažljiv i spreman. Sav lik Sina govori – „Evo me dolazim“. Promatrajući ga, kao da se čuje vječni Amen prema Volji Božjoj. I Sin blagoslivlja, on radi ono što vidi da Otac radi, jer „tko vidi Sina vidi i Oca“.

Duh Sveti

Treći anđeo prihvaća, priznaje i nastavlja pokrete ljubavi prva dva anđela. Plava tunika se dobro vidi, jer je uloga Duha Svetoga pokazivati i poticati na vjeru u Boga, poučavati i podsjećati na Riječ (Iv 14,26), a njegov zeleni plašt govori da je Duh Sveti onaj koji daje život. Boja njegovog plašta se širi prema podu. Time se pokazuje da njegova svjetlost i njegova toplina ovijaju sve, obnavljaju sve na neprestanu slavu Božju. Duh Sveti nas ovija i prožima kada se poput Sina potpuno predamo Ocu, kada poput Oca dajemo svoju ljubav ljudima. Ako se zatvorimo i žalimo, ako se odbijamo predati, tada se zatamnjuje naš pogled, a u srce se vraća žalost. Ova treća Osoba kako nam pokazuje njen pokret prihvaća Volju ljubavi koju Otac upućuje Sinu, a koju Sin čini svojom. Ruka anđela života je položena na stol – oltar i vodi prema blagoslovu dvojice drugih anđela, vodi prema odredištu. Duh Sveti je onaj koji daje ljudima sposobnost primijetiti ljubav kojom su ljubljeni. Njegova svjetlost daje otvoriti ljudima oči da u Bogu vide tatu koji ih ljubi. Njegova snaga ispunja ljudska srca da mogu drugima prenijeti ono što su vidjeli.

Postoji još jedno tumačenje dijaloga ove trojice anđela prema kojem je Rublëv htio pokazati kako Otac svečano sjedi na svome prijestolju, a njegov pogled i izgled kao da izražavaju neku zapovijed kratku i jednostavnu, ali s autoritetom, „jer sve proizlazi iz njega“. On poziva Sina pokazujući mu rukom posudu na stolu u kojoj se nalazi meso koje podsjeća na žrtvovanog jaganjca. Čovječanstvu je potrebno Božje otkupljenje. Sin shvaća Volju Božju, On shvaća da se mora učiniti hranom i pićem nama ljudima, i prihvaća. Zato on naklanja glavu i blagoslivlja kalež. Jer je njegova „hrana vršiti Volju Oca“. I traži pomoć Duha Tješitelja. Duh to prihvaća, što se vidi po nježno položenoj ruci na stolu. Duh sveti prihvaća Božju Volju za Sina i sa svojim naklonom upućuje našu pažnju prema Sinu i Ocu, Duh Sveti želi nas, poslušne, stavit pred Sina. „Nitko ne može reći Isus je Gospodin nego po djelovanju Duha Svetoga“. A u predanju i povjerenju nas želi staviti pred Oca, jer je Duh Sveti onaj koji u našim srcima vapi Ocu neizrecivim uzdasima.

Zrcalo

Iz Svetoga pisma znamo da Sin Božji sjedi s desne Očeve. Kako to da ga Rublëv ovdje postavlja s lijeve? Nije previd ili greška, jer ovdje Rublëv slijedi sv. Pavla koji kaže da mi Božansku stvarnost vidimo kao u zrcalu, a u zrcalu se vidi na obrnut način.

Izvan kruga

Izvan kruga i trokuta, ali u savršenoj harmoniji s njima primjećujemo likove koji imaju ulogu dodati nešto ovoj poruci. Sve stvoreno koje proizlazi iz Božjih ruku pokazuje i trag je koji upućuje na njegovu ljepotu, veličinu i ljubav. Iza glave Duha Svetoga vidimo nešto nedefinirano. Je li planina, plamen, ili zamah vjetra.

Može biti planina, jer u tišini planine Duh govori i djeluje. Može biti i plamen jer je Duh Sveti poput vatre. On je kao plamen koji silazi na glave apostola. On je vatra koja osvjetljava nutrinu onih koji je prime dok ne ugledaju ljubav i njen smjer. On čisti i obnavlja. Može biti i udar vjetra, jer je Duh Sveti poput vjetra, ne može ga se uhvatiti, te se pohvaliti, ja imam Duha. Duh je zamah vjetra ljubavi, koji nosi. Ako se ja zaustavim kako bi se divio sebi, izlazim iz dinamizma udara ljubavi. Ovaj vjetar puše prema Sinu, jer je on dostojan pažnje. On je meta našeg razmatranja i kontemplacije. Duh uvijek nosi da gledamo Sina.

Iza Sina se nalazi zeleno drvo, njegova je krošnja pokrenuta Božanskim vjetrom. Abraham anđele postavlja pod hrast mambre. Osim što ovaj hrast simbolizira drvo križa, ono ovdje postaje drvo života iz Raja, koje proizvodi plodove života, a njegovi listovi su lijek za svaku bolest. Plod toga stabla je Isus Krist, a listovi su sakramenti. Vjetar Duha svetoga gura krošnju prema kući i tako orijentira naš pogled prema prebivalištu koje je Otac pripremio. On tu otvara prozore i vrata kako bi nas prihvatio. Ova kuća prima sve ljudske sinove koji su postali Isusova braća i njoj dobivaju ljubav Očevu. U njoj su sjedinjeni kako bi slavili i postali dionici vječnih otajstava. Kuća nije samo djelo Božje kao što su to vjetar i stablo, ona se izgrađuje i ljudskim trudom. Tako je Crkva građevina koja je već gotova, ali je još uvijek u dorađivanju i izgradnji. I svatko od nas je jedan živi kamen.

Postoji li u ovom krugu Vječne ljubavi Presvetoga Trojstva i neko mjesto za nas?

Kako bismo mi voljeli osluhnuti i iz blizine vidjeti što rade i što govore njih Trojica. Mi se obično volimo neopaženo približiti, onako sa strane, ali je nemoguće ući u intimnost njihovog zajedništva od straga, jer nam krila anđela priječe da išta vidimo ili čujemo. Moguće im je pristupiti samo od naprijed. Možemo stati samo ispred njih. Prepušteni proučavanju njihovih pogleda. Samo to mjesto mi dopušta ući u dijalog ljubavi trojice anđela koji govore ljubav i slušaju ljubav, šireći je oko sebe. Kad kleknemo u sredinu ovog donjeg kaleža, vidimo da je to mjesto iz kojeg mogu piti Sina Božjega, mogu piti njegovu ljubav sačinjenu od poniznosti i blagoslova. Dok pijem, i ja postajem piće koje se troši poput zrna koje želi donijeti rod. Spuštajući pogled prema koljenima vidimo kako ona dodiruju oltar s prozorčićem kroz koji su prošli svi oni koji su se istrošili i koji su poput Krista dali svoj život. Prozorčić, kao da nas poziva i potiče – kad su mogli „ini i ine možeš i ti“…

Preuzeto sa stranice www.svfilipneri.hr

Obitelj Franušić: Puno je teže ljudima s dvoje nego nama s devetero djece!

Obitelj Franušić uprizorila je nedavno Svetu obitelj na Stradunu

Online Shop✅

Dubrovačka obitelj Franušić privukla je pažnju mnogih prošli tjedan uprizorivši Svetu obitelj ispred crkve sv. Vlaha. Sa svojih devetero djece i u iščekivanju desetog oni su ove godine bili Josip i Marija. Nesumnjivo oduševili su sve one koji su tu večer došli na Stradun.

Tom prilikom biskup Mate Uzinić uputio im je prigodne riječi kazavši kako zbog svoje hrabrosti i otvorenosti prema životu pokazuju kako će Isus uvijek imati mjesta u njihovoj obitelji i da će ga oni zagrliti. Izvrsna prigoda za razgovor s ovom velikom, sretnom obitelji. Tomislav i Marijana Franušić ugostili su nas u svom domu punom ljubavi, topline, radosti i dječjeg smijeha. Otvorili su vrata svog doma i svojih srca ispričavši za Portal Oko kako izgleda njihova svakodnevica, kako se nose s komentarima okoline te kako slave Božić. Kažu kako ne misle da su nešto posebno, samo autentično žive svoju vjeru, a prije svega zahvalni su Bogu što ih je blagoslovio s ovoliko djece.

Tomislav i Marijana Franušić s djecom, Andreom (18), Katarinom (17), Stošijom (16), Lorenom (14), Marijom (6), Vlahom (5), Mihaelom (4), Helenom (2,5) i najmlađim Bartolom koji će uskoro napuniti godinu dana.

'Sve ide na slavu Božju, mi to vjerujemo i znamo. Mnogi nam čestitaju, mnogi se čude i smatraju da smo malo zaostali, ali mi se nismo tek tako odlučili biti otvoreni životu i primati djecu' počinje svoju priču Tomislav Franušić.

Ističe kako on i njegova supruga nisu planirali imati veliku obitelj te priznaje da je zamišljao lagan život, jedan mali stančić, dvoje djece da mogu imati vremena za sebe i isplanirati stvari kako hoće.

No, u životu ništa nije slučajno i obično se dogodi upravo suprotno što svjedoči i Tomislav.

'Dogodio se niz događaja kroz moju povijest kroz koje sam upoznao Boga i vidio sam da je Bog imao nešto za nas puno više, a to je ova obitelj za koju danas živim zajedno s desetim djetetom koje je na putu.'

Komentara je dosta i mnogi se čude i misle pa kako uspiju sve organizirati s devetero djece, sigurno nemaju vremena ni za što.

'Uvijek kažem ljudima s kojim pričam i koji se hvataju za glavu i pitaju kako je to moguće da je vrlo moguće. Vidim da puno teže izlaze na kraj ljudi s jednim ili dvoje djece nego mi s deset. Ne kažem da smo neki super ljudi, daleko od toga. Mi smo najobičniji ljudi, živimo normalan život, svađamo se, mirimo, borimo se, ali u ovoj borbi oslanjamo se na Boga. Da se oslanjamo na svoje snage i svoju pamet, onda bi vjerojatno pukli' priča Tomislav okružen svojim najvećim bogatstvom. U razgovor se uključila njegova supruga Marijana koja nam je ispričala kako na početku pusti ljude da se čude.

'To je ljudima strašno neobično, a ja na to ne gledam tako jer to je moj dan, moj život. Kad vidim obitelj s isto tako malo više djece, možda četvero i majku kako jedno gura u kolicima, a ostala su joj sa svih strana isto pomislim 'Bože moj pomozi ovoj ženi nije joj lako s toliko djece izaći na kraj jer svi nešto traže.' Nekako razumijem te ljude koji me pitaju i čude se. Mi nikada nemamo neki spreman odgovor. Kažemo svaki dan idemo pomalo hrabro. Istina, bude teških dana, ali nikad se ne predajemo nego se uvijek nadamo' kaže.

Obitelji Franušić pomaže jedna katekumenska zajednica u Crkvi i upoznali su se na tom neokatekumenskom putu.

'Ponekad svi imamo neke probleme i potrebe i dragocjeno je imati neke ljude s kojima možete duhovno podijeliti određena stanja i situacije, borbe, radosti i tuge. To su obitelji slične nama, koje su otvorene životu, ali ne samo mlade obitelji, tu su i stariji i mlađi ljudi, više ili manje školovani, sa sela, iz grada. Ono što nas ujedinjuje nije nikakav materijalizam, novac, ideja niti nekakvo teoretiziranje nego uistinu jedna živa Crkva različitih ljudi koji su okupljeni oko Boga' kaže Tomislav. Naglašava da u ovako jednoj velikoj obitelji imati potporu takve jedne zajednice prvenstveno u molitvi, a zatim u zajedništvu, u pomoći oko odgoja djece zaista znači.

Ova obitelj život bazira na tri oltara: oltar u Crkvi gdje se slavi Euharistija, oltar bračni krevet gdje se stvara novi život i oltar obiteljski stol gdje se blaguje i moli riječ Božja i gdje slave nedjeljne pohvale jutri s djecom, čitaju psalme, izvadak iz Evanđelja.

Poseban doživljaj bio im je uprizorenje živih jaslica ispred crkve sv. Vlaha. Pozvalo ih je Vijeće za mlade Dubrovačke biskupije, a oni su vrlo rado prihvatili jer su to vidjeli kao jednu priliku evangelizacije mladih odnosno navještanje Evanđelja na jedan specifičan način.

'Mislim da je bilo jako lijepo. Djeca su uživala i to smo vidjeli kad su se kasnije došla s nama slikavati. Oni su stvarno u nama vidjeli Svetu obitelj premda je moja žena rekla da mi toga uopće nismo dostojni' kaže Tomislav, a njegova supruga dodaje kako 'Sveta obitelj treba biti uzor svakoj obitelji bilo nama s desetero djece ili nekome s jednim ili troje. Sveta obitelj je jednostavna, skromna, sa zahvalnošću prihvaća sve, vjeruje, ide naprijed tako da nam je bila čast što smo glumili u toj predstavi po prvi put.'

Božić u njihovoj obitelji ne bazira se samo na poklonima. Kako ga proslavljaju ukratko je dočarao Tomislav.

'Mi na Badnju večer započinjemo slaviti Božić i radimo jednu malu obiteljsku procesiju gdje najmlađi član obitelji koji hoda nosi malog Isusa, drugo dijete nosi svijeću, treće molitvenik, četvrto Bibliju i idemo jedno iza drugog i pjevamo božićne pjesme. Upalimo svijeću u mraku tako da nam to simbolično bude znak da je došla svjetlost koja je razbila ove tmine svijeta. Kad donesemo malog Isusa pod bor, zapalimo svijećice na boru i pjevamo božićne pjesme i molimo. Poslije toga podijelimo i poklone djeci no središte je jedna mala kućna liturgija u kojoj djeca, a i mi uživamo. Dakle ne slavimo Božić samo s darovima i materijalnim stvarima nego uistinu ga obilježavamo.'

'Ne bih htio nikoga osuđivati i ja često upadnem u tu strku, ali ono što vidim da je jedino važno u ovom Božiću je uistinu da uđe mir u obitelj, da se Krist može roditi u čovjekovom srcu, u zajedništvu obitelji i da možemo raspjevani i ponizni dočekati Božić. Naravno da uz to ide i svečaniji ručak i kolači i pokoji poklon. Ništa nemam protiv toga. Najgore je sad ljude osuđivati da su ovakvi i onakvi. Nažalost to nam rade mediji i oni su upali u taj žrvanj s reklamama, programima s božićnim filmovima koji su bajke. Nije važno hoće li sve biti čisto i spremno, važno je da je Božić i da smo zajedno' suglasni su.

Obitelj Franušić je na kraju uputila poruku svim mladima koji se spremaju biti roditelji da se ne boje. Samo jedan korak napravite prema Gospodinu i on će napraviti tri prema vama.

Gospođa Franušić iz svog vlastitog iskustva kaže kako im je Bog sa svakim djetetom davao više materijalnog, a kamoli duhovnog.

'Naše zajedništvo, odnosi, sve je bilo puno bolje i to svima svjedočimo. Netko povjeruje, netko ne, netko nam kaže ohrabrujete nas, pokrećete, samo hrabro naprijed i nama je to drago. Ne mogu reći slučajno smo postali velika obitelj jer ništa nije slučajno, ali nismo imali ovakve planove i mi se svaki dan iznenađujemo u Božjoj ljubavi i dobroti prema nama. Mladi budite hrabri i usprkos svemu što se događa u današnjem svijetu, nemojte da vas to pokoleba. Mi smo se okrenuli Crkvi koja je veliki putokaz za nas. Majka i učiteljica.'

'Jesmo velika obitelj, ali imamo dovoljno da čak možemo pomagati drugima. Tako nam sad Bog daje. Nekad i ne treba pružiti baš sve od materijalnog djetetu. Najbitnije je ono duhovno što se ne vidi, podrška, ljubav, razgovor, ohrabrenje' zaključuje ponosna mama.

Preuzeto sa: http://www.portaloko.hr/clanak/portaloko-u-domu-dubrova%C4%8Dke--obitelji-franu%C5%A1i%C4%87-puno-je-teze-ljudima-s-dvoje-nego-nama-s-desetero-dj/0/55356/

Jeruzalemska propovijed kardinala Schönborna

Bečki kardinal Christoph Schönborn održao je 27. ožujka 2008.g. u Jeruzalemu u dvorani Posljednje večere zapaženu propovijed za vrijeme zajedničkog skupa europskih biskupa „Domus Galilaeae“. 

Online Shop✅

Drago braćo u biskupstvu, nasljednici apostola!

Draga braćo i sestre!

Puno je toga u našem srcu na ovom mjestu, ovih uskrsnih dana, ovih dana Kristovog uskrsnuća. Čitali smo ovo izvanredno čitanje iz Djela apostolskih, nad kojim bismo mogli meditirati satima, budući da je ono jedno od jačih tekstova o otajstvu Izraela, koje ovih dana proživljavamo, upravo danas popodne. Možda ću na kraju još o tome nešto reći, ukoliko vi u međuvremenu ne zaspite.
Ali postoji jedna druga stvar: ono što ovih dana proživljavamo i što moramo svjedočiti, upravo na ovom mjestu, gdje je Isus rekao svojim apostolima: „Bit ćete mi svjedoci“. Čega smo mi svjedoci? Što smo pozvani svjedočiti u današnjoj Europi? Ono što su učenici doživjeli na svome putu kad su se vraćali – grčki izraz je anastrophe, obraćenje; oni su se u Emausu obratili i vratili se natrag u Jeruzalem i ponovno su prepoznali Isusa u lomljenju kruha. Što se na tom putu dogodilo?
Htio bih vam reći jednu stvar koju nosim u srcu. Mislim da je to što moram reći govor Duha Svetoga. Koji je grijeh Europe? Grijeh Europe, glavni grijeh, je NE prema životu. Prije nekoliko dana sam na austrijskoj televiziji na pitanje jednog novinara odgovorio: „Europa je triput rekla NE svojoj vlastitoj budućnosti.“ Prvi put godine 1968., slavimo 40. obljetnicu, pri odbacivanju „Humanae vitae“. Drugi put godine 1975., kad su zakoni o pobačaju preplavili Europu. Treći put budućnosti i životu. Upravo sam jučer primio vijest iz Austrije, da je vlada priznala homoseksualne brakove i u Austriji: to je treći NE. I to nije u prvom redu moralno pitanje, nego pitanje datosti, činjenica: Europa je u izumiranju, budući da je rekla NE životu.
Od srca želim ovo reći: upravo je ovo mjesto gdje nam je Isus rekao da ćemo primiti oproštenje svojih grijeha, jer mislim da je i ovo jedan od grijeha nas biskupa, iako nitko od nas 1968. godine nije bio biskup. Danas u Njemačkoj od stotinu roditelja imamo 64 djece i 44 unuka: to znači da će se za jednu generaciju njemačko stanovništvo – bez useljavanja – prepoloviti. Rekli smo „NE“ Humanae vitae. Tada mi nismo bili biskupi, ali su bila naša subraća. Nismo imali snage, reći glasno „DA“ za Humanae vitae. Ima izuzetaka: tadašnji berlinski kardinal Bengsch (upućeno kardinalu Meissneru: „Ne ti, ali tvoj predšasnik; ti si to rekao 1968. godine). On je pripremio jedan tekst za njemačku biskupsku konferenciju, tekst koji je bio proročki. Taj je tekst nestao i pojavila se „Izjava iz Königsteina“, koja je oslabila Crkvu u Njemačkoj da kaže DA životu.
Bio je još jedan izuzetak u Krakovu: skupina teologa pod vodstvom nadbiskupa i kardinala krakovskog, ljubljenog pape Ivana Pavla II., izdala je memorandum i taj tekst poslala papi Pavlu VI. Smatram da je to svjedočanstvo jednog biskupa mučeničke crvke, šuteće Crkve, imalo veću težinu od svih ekspertiza (ocjena), koje je papa Pavao VI. dao izraditi o ovoj temi, i da ga je ova hrabra odluka pogodila, zbog koje je on kasnije ostao strahovito osamljen. Taj je tekst iz Krakova pomogao – iako za to nemam povijesnog dokaza, u svojoj sam dubini siguran – Pavlu VI. dati snagu da napiše Humanae vitae.Onda se pojavio jedan „luđak“ u Španjolskoj u barakama s jednom „luđakinjom“, koji su imali hrabrosti reći „DA“ životu, „DA“ za Humanae vitae, protiv struje, a ta je struja bila tako jaka! Sjećam se objave časopisa „Spiegel“ u Njemačkoj: na naslovnoj stranici papa Pavao VI. s pilulom u ruci i „NE“, podsmjehivački napravljeno! Ali od ovih ludih u Kristu nastala je jedna stvarnost, koju je isto tako nemoguće negirati kao što je nemoguće negirati i stvarnost demografskog urušavanja Europe: to su obitelji Puta (Neokatekumenski put, op. PP), koje nam u ovoj Europi svjedoče da je Pavao VI. imao pravo, da je život veliki Božji dar i da je „DA“ za život uvjet istinskog života, uvjet za živuću Europu.
Ali mi biskupi, iza zatvorenih vrata iz straha, ne iz straha od Židova, nego od medija i nerazumijevanja svojih vjernika. Mi nismo imali hrabrosti! U Austriji smo imali „Izjavu iz Mariatrosta“ kao u Njemačkoj „Izjavu iz Königsteina“. To je u narodu oslabilo smisao za život, to ih je obeshrabrilo otvoriti se životu. Kad je zatim val pobačaja došao, Crkva je bila oslabljena, budući da nije naučila hrabrost otpora, koji smo vidjeli u Krakovu, koji je papa Ivan Pavao II. pokazivao za vrijeme čitavog svojeg pontifikata, tu hrabrost, reći DA Bogu, Isusu, pa i pod cijenu prijezira. Mi smo bili iza zatvorenih vratiju, iz straha. Smatram da se, iako tada nismo bili biskupi, ipak moramo kajati za taj grijeh europskog episkopata, episkopata, koji nije imao hrabrosti snažno poduprijeti Pavla VI., jer danas svi nosimo u svojim biskupijama teret posljedica ovoga grijeha.
„Braćo, znam da ste to činili iz neznanja“, kaže Petar Židovima, svojoj braći. „Činili ste iz neznanja.“ Da smo znali za posljedice toga „NE“ životu, ne bismo nikada rekli „NE“ Humanae vitae, da smo imali hrabrosti reći svojoj braći: „Imajte pouzdanje, vjerujte u život“, ali nismo imali hrabrosti. „Znam da ste to učinili iz neznanja, kao i vaši zavodnici.“ „Ali je Bog tako ispunio ono što je po prorocima obećao“: ta patnja za koju smo suodgovorni, patnja toga „NE“ životu. Svima nam je znano iz ispovijedi kako je velika bol kad se ispovijeda grijeh pobačaja i zatim tuga jednog života, prouzročena jednim „NE“ životu. Mi smo suodgovorni za tu tugu Europe....
... Danas se nalazimo u europskoj pustinji i ovdje vidimo zajednice i obitelji! Ali ja vidim plodove. Gledam naš „Redemptoris Mater“: kad ne bismo imali ovu bogosloviju, koje bi to bilo siromaštvo zbog pomanjkanja duhovnih zvanja u našim biskupijama – sigurno biste nam mogli poslati još zvanja. Tu su ta zvanja i promatram na koji se način ta zvanja prati. Ponizno, iskreno moram reći da unatoč svim naporima u našem biskupskom sjemeništu ne uspijevamo odgojiti, ljudski gledano, naše bogoslove, formirati ih onako kao što se formiraju u zajednici Puta. Zašto? Zato što oni imaju tu obitelji, jer imaju iskustvo očinstva. Ja potječem iz rastavljene obitelji, moji su roditelji bili rastavljeni, moj djed rastavljen, moja su oba brata rastavljeni. Poznajem stvarnost rastave. Ali gdje se može naučiti svećeničko očinstvo, kad primjera tog očinstva nema u obiteljima? Ovdje to uče ti bogoslovi. Imao sam slučaj jednog mladog svećenika, koji je došao iz bogoslovije „Redemptoris Mater“ i koji je sagriješio s jednom ženom. Mi biskupi znamo tu situaciju, kad se to dogodi: osoba odlazi, jer je imala vezu, napušta svećeništvo. Obitelji te župe i Puta su ga u istini i dobroti prihvatili i tako spasili njegovo zvanje. Došao mi je prije Uskrsa sav radostan: „Da, sagriješio sam, ali imao sam hrabrosti napustiti tu vezu i vratiti se nazad.“ Obitelji su te, koje su spasile ovo zvanje i ovog svećenika.
Uvjeren sam da je Gospodin dao Crkvi tu karizmu, nije ona jedina, ima mnogo karizmi; ali to je karizma koja nam pokazuje da bez obitelji, bez „DA“ životu nema budućnosti za Crkvu. Stoga želim zahvaliti našim obiteljima Puta, njihovom svjedočanstvu, njihovoj hrabrosti da budu poslani svugdje. Jedna obitelj iz Beča s 9 djece je otišla u misije u Istanbul, u Tursku! Ove nam obitelji pokazuju što je Uskrsnuće.
Braćo, ne želim vas dugo zadržavati. Ali bih na ovom mjestu želio zahvaliti papi Pavlu VI., papi Ivanu Pavlu II. i papi Benediktu XVI. za sve što su učinili, ono što je i posao biskupa, kako to izriče apostol Pavao u 14. poglavlju 1. poslanice Korinćanima, naime razlikovati karizme i reći: „To je od Boga!“ To ne znači da su utemeljitelji sveti, možda će to biti, jer nam je sv. Toma Akvinski protumačio da su karizme milosti, besplatno dane za Crkvu i za izgradnju Crkve. One ne znače automatski svetost nositelja karizme, ali je to također poziv nositelju karizme na osobno posvećenje, no to je prije svega dar Crkvi. I vidim, ovdje postoji jedan dar za Crkvu.
Na kraju bih htio progovoriti o jednoj stvarnosti, koju svi poznajemo u našim biskupijama, gdje postoji Put: on nije uvijek dobro prihvaćen, postoje napetosti, kaže se da dijeli župe. Nisam previše hrabar da bih uvijek podržavao slabe i progonjene, ali jedno mogu reći: u tijelu ima napetosti, samo u mrtvom tijelu nema napetosti. I ove su napetosti također dio potrebnog obraćenja. To ne opravdava ljudske pogreške, koje se uvijek iznova događaju, ali kad se naviješta Evanđelje obraćenja onda se stvaraju napetosti, koje su neizbježne. Mi se biskupi moramo zapitati ne mogu li te napetosti biti i ozdravljujuće. Jer nas trgnu, jer nam dopuštaju da se upitamo: što želi Bog od nas?
Na ovom mjestu želim moliti da Gospodin dođe i kroz zatvorena vrata i ohrabri nas, iako nam je u ovih zadnjih 40 godina nedostajala hrabrost reći „Da životu“. Mi smo rekli, ali moramo to reći ovom snagom. Da nam oprosti nedostatak hrabrosti i da nam snagu, koju je dao apostolima, kad ih je s ovog mjesta poslao.
Hvala na strpljivosti. Braćo.

Preveo: don Petar Palić

Preuzeto sa: http://hkld.hr/news.php?extend.603.2

Kiko Argüello - Kerigma

Online Shop✅

Knjiga Kika Argüella, inicijatora Neokatekumenskoga Puta

Izdavačka kuća Verbum, u Biblioteci Posebnih izdanja, objavila je knjigu Kerigma, Kika Argüella, inicijatora Neokatekumenskoga Puta.

U njoj se iz prve ruke može upoznati život Kika Argüella i rađanje Neokatekumenskog puta u duhu obnove potaknute Drugim vatikanskim koncilom. Iako rođen u kršćanskoj obitelji, za vrijeme studija na Akademiji Lijepih umjetnosti, Kiko kuša duboku egzistencijalnu krizu te se ozbiljno pitapostojiliBog. U toj egzistencijalnoj krizi, ništa ne ispunja srce mladog Kika: „Već sam imao novaca, već sam bio poznat, i nisam bio sretan; unutar sebe bio sam kao mrtvac“ (22). Odgovor na egzistencijalnu krizu, počinje onoga trenutka kada iz dubine vapi Bogu: »Ako postojiš, dođi, pomozi mi, jer preda mnom je smrt!« (23). »U toj kenosis, pod ovim zatvorenim nebom, Bog mi se smilovao« (22). Ono što slijedi zapravo je iskustvo jednog puta s Bogom u kojem će otkrivati neizmjerno bogatstvo vjere. Susret s patnjom, sa stvarnim trpljenjem ljudi, onima koji podnose nasilje u obitelji, silovanima, Kika – gotovo paradoksalno – ne baca u sumnju, nego ga dovodi do Isusa Krista! »Ondje sam pronašao iznenađujući odgovor, susreo sam se s otajstvom Krista raspetoga. Shvatio sam da postoji neka Kristova prisutnost u onima koji trpe, prije svega u trpljenju nevinih« (35).

Uvjeren da je Krist na poseban način prisutan u onima koji trpe, Kiko ostavlja sve i ide živjeti među siromahe u barake Palomeras Altasa u predgrađu Madrida. Polazeći od svog iskustva, ali i od iskustva »tih siromaha koji su me, na neki način, obvezali da govorim o Kristu« (57), Kiko shvaća da je čovjeku današnjice najvažnije navijestiti Radosnu vijest spasenja. Providonosan će biti susret s Carmen Hernández, teologinjom koja je bila upoznata s obnovom Drugoga vatikanskog koncila. Ona Kika upoznaje s obnovom, posebice s važnošću Pashalnog otajstva. Naviještanjem Krista siromasima, rađa se »jedan oblik propovijedanja, kerigmatsko-katehetska sinteza koja omogućuje formiranje male kršćanske zajednice«. Rađa se Neokatekumenski put, danas prisutan u više od 120 zemalja.

Kerigma "Tri anđela". Antropologija u svjetlu objave

Središnji dio knjige, Kerigma »Tri anđela«, preko triju dijaloga anđela i žene, egzistencijalnim ključem rasvjetljava najznačajnije etape povijesti spasenja i donosi antropologiju u svjetlu objave. Prvi dijalog je dijalog anđela Lucifera i Eve u kojem žena sluša katehezu anđela, odvaja se od Boga kao izvora života, posljedica čega je »“ontička smrt“, smrt najdubljeg dijela našega bitka, smrt onoga što nas čini osobom« (98).

Drugi dijalog je između drugog anđela i žene koja se zove Marija. Poslušnošću ove žene, »silazi nad Djevicu Mariju Duh Sveti i započinje u njoj oblikovanje našega Gospodina Isusa Krista, koji, zahvaljujući njoj, dolazi učiniti neizmjerno djelo, spasiti čovječanstvo« (105). Onim se prvim dijalogom čovjeku Nebo zatvorilo, a drugim se otvorilo.

Treći anđeo i treći dijalog je navještaj kerigme. Anđeo je onaj koji naviješta, a žena su svi oni kojima se naviješta kerigma. Time se dolazi do odgovora na središnje pitanje knjige: »Što naviješta kerigma? Naviješta vrlo važnu činjenicu: Bog je poslao svoga Sina za sve nas da bi dao život za sve nas« (94). »To je navještaj jedne vijesti koja se ostvaruje svaki put kad se proglašava. A što je to što se ostvaruje? Spasenje!« (89). Kiko polazi od sigurnosti da kerigma, svaki put kada je naviještena se ostvaruje, uprisutnjuje stvarnost koju naviješta – Isus Krist je uskrsnuo! Čovjeku današnjice najvažnije je navijestiti radosnu vijest spasenja da je Isus Krist uskrsnuo, da je pobijedio smrt koja je ušla po grijehu, da je nebo otvoreno. Čovjek je potreban Isusa Krista: to je njegova najveća potreba! Neokatekumenski put je zapravo aktualizacija spoznaje da »ne možemo ostati ravnodušni pred ovom potrebom: najvećom od svih«.

Teološka vrijednost i poslanje knjige

Knjiga Kerigma je pripovijedanje povijesti koju je Bog vodio s jednim čovjekom koji je u slobodi prihvatio Božji poziv i učinio se sredstvom u Božjim rukama kako bi ljubav koju je Bog objavio u Isusu Kristu, bila navještena i donesena ovom naraštaju.

Prevedena je na najvažnije svjetske jezike i već je rasprodana u milijunskim primjercima, ne samo neokatekumenima. Izdana je u renomiranim izdavačkim kućama, kako u Španjolskoj (Buenas Letras), Italiji (San Paolo), tako i u Hrvatskoj (Verbum). Time se potvrđuje njena univerzalna vrijednost. Ona nije upućena samo neokatekumenima, nego svima. Vjerujem da posebno u kontekstu nove evangelizacije i s obzirom na Godinu vjere, može svim čitateljima biti čvrsti oslonac i istinsko usmjerenje prema traženju Boga i obnovi krsne milosti.

Ova je knjiga izvrsna prilika za upoznati osnovne podatke o nastanku i naravi Neokatekumenskog Puta. Ono što je u njoj rečeno samo su – da se izrazim Kikovim riječima – potezi kistom u odnosu na ono što Neokatekumenski put jest i na plodove koje daje. Neokatekumenski put nije tek jedna stvarnost uCrkvi, nego je stvarnost Crkve. Poslanje koje je primila od svoga božanskog utemeljitelja, Crkva u ovim vremenima ostvaruje, također i preko Neokatekumenskog Puta. I knjiga Kerigma je jedan od doprinosa tome poslanju!
dr. sc. don Edvard Punda

Preuzeto sa: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=36706

SVJEDOČANSTVO VJERE OBITELJI MAJK

Prvog dana Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, u večernjim satima 18. siječnja u katedrali Srca Isusova u Sarajevu upriličeno je Ekumensko bogoslužje Riječi u organizaciji Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Bogoslužje je predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Tijekom bogoslužja svoje svjedočanstvo iznijela je obitelj Majk koja živi u Sarajevu. U ime cijele obitelji govorio je otac Arek. Njegovo svjedočanstvo donosimo u cijelosti:

Online Shop✅

Zovem se Arek, moja supruga Marzena (Mažena). Imamo petoro djece. Najstariji sin već je oženjen i čeka prvo dijete, a najmlađa kći pohađa 7. razred osnovne škole. Mi smo Poljaci.

Naš brak postoji samo zbog vjere i po vjeri. Dolazimo iz različitih realnosti. Marzena je odgajana u višečlanoj tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Ja sam jedinac, moji roditelji nisu išli u crkvu i oni su se rastavili kad sam imao 5 godina. Većina mojih poznanika i prijatelja, bila su djeca iz rastavljenih obitelji, tako da sam odrastao sa uvjerenjem da brak uopće nema smisla. Kao mladi smo se upoznali u zajednici Neokatekumenskog puta koja nam je polako otkrivala ljepotu kršćanskog braka.

Ova zajednica nas vodi ka odrasloj vjeri. Zahvaljujući vjeri u Isusa Krista, koji je pobjednik nad smrću, još uvijek je moguće živjeti zajedno! On svaki dan iznova pobjeđuje našu unutarnju smrt, tj. našu oholost, egoizam, itd i daje nam mogućnost da se pomirimo i živimo u ljubavi i zajedništvu. Zato je najvažnije za našu obitelj - molitva, Riječ Božja i sakramenti. Ako ne bi bilo tako, sigurno bi živjeli kao društvo kojim smo okruženi. Ne bi imali toliko djece, ukoliko bi uopće bili u braku. Neokatekumenski put nam pomaže da bi mogli biti otvoreni životu, odgajati djecu u vjeri i gledati potrebe drugih. U zajednici, također imamo svaku moguću potporu od bračnih parova sa puno djece.

Danas, nakon gotovo 24 godine braka,zahvalni smo Bogu za velika djela koja je učinio u našem životu. Sretni smo što nas je stvorio kao obitelj!

Iz zahvalnosti Bogu i Crkvi, napustili smo našu domovinu i živimo 12 godina kao obitelj u poslanju. Danas, Europa doživljava veliku krizu obitelji i braka. Svjedočanstva mnogih ljudi koja dođu, na poseban način do nas, su takva da su se mnogi odlučili stupiti u brak i otvoriti se životu, jer su ih ohrabrile ovakve obitelji kao što je naša. (kta)

Preuzeto sa: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=36094

Poljski rocker: Moja obitelj uči me što znači živjeti za druge

Poljski roker: Imam sedmoro djece i zahvaljujući tome živim ispunjen život.

Online Shop✅

To što imamo više djece sigurno je povezano i sa sredinom u kojoj živimo. Već 20 godina članovi smo zajednice Neokatekumenskog puta, a u njoj je puno obitelji s više djece. Nas u našoj odluci podupiru činjenice, poput istine da onaj koji ima više djece ima život – nastavio je Friedrich.

Poljski glazbenik Robert “Litza” Friedrich, obraćenik na katoličku vjeru i glavna kreativna snaga u nekoliko bendova s pjesmama kršćanske tematike, progovorio je na televizijskoj postaji TVN, poznatoj po svojim “liberalnim” stavovima, o svojoj obitelji sa sedmero djece i duhovnoj dimenziji života u višečlanoj obitelji.

Friedrich (45), nadimkom Litza, u Poljskoj je dobro poznat i izvan kršćanskih krugova, kako zbog činjenice da je prije obraćenja svirao u najpopularnijoj poljskoj heavy metal skupini Acid Drinkers, tako i zbog toga što su mnogi njegovi glazbeni projekti nastali nakon njegova obraćenja, poput dječjeg zbora Arka Noego ili benda Luxtorpeda, probili granice kršćanske glazbene scene.

Poznat je i po svom javnom svjedočenju vjere u Isusa Krista, ali ovo je njegovo svjedočanstvo posebno snažno odjeknulo jer je riječ o gostovanju na postaji koja je dobro poznata po promicanju “liberalnih” i anticrkvenih stavova. Litza je gostovao u mozaičnoj emisiji Dzien Dobry TVN, a tema je bila treba li imati obitelji s više djece.

- Ljubav podrazumijeva rađanje djece. Ako se supružnici vole, onda je potpuno normalno da imaju djecu – rekao je Litza odgovarajući na pitanje kako su se on i supruga Dobrochna odlučili na sedmoro djece. Litza je nedavno postao i djed, nakon što je njegova najstarija kći rodila sina.

- To što imamo više djece sigurno je povezano i sa sredinom u kojoj živimo. Već 20 godina članovi smo zajednice Neokatekumenskog puta, a u njoj je puno obitelji s više djece. Nas u našoj odluci podupiru činjenice, poput istine da onaj koji ima više djece ima život – nastavio je Friedrich.

“Kako to mislite: Onaj koji ima više djece ima život?”, upitao ga je voditelj, a Litza je odgovorio:

- Često se događa da se ljudi boje imati više djece ili ući u ozbiljan brak samo zbog jednoga: straha od umiranja, odricanja. Probudite se ujutro i pomislite: E, danas bih mogao raditi ovo. A vaša djeca i vaša žena kažu: Ne, radit ćeš nešto potpuno suprotno. O takvoj vrsti umiranja i odricanja govorim. Vidim to odricanje i na svojoj ženi. Trudnoća i porod nisu baš nešto najugodnije za proći, pa onda slijedi dojenje, suzdržavanje od hrane i slično. To su samo detalji, ali tu je riječ o odricanju od sebe za drugoga. Čovjek otkriva kako upravo u tome odricanju može pronaći radost, puno veću od one koja se nalazi u realiziranju samoga sebe – ispričao je Friedrich i dodao kako život u višečlanoj obitelji dobro priprema ljude za funkcioniranje u zajednici.

- Moj zet je odrastao u obitelji s desetoro djece. On nije onaj tip čovjeka koji se ujutro budi i misli da cijeli svijet pripada njemu i da mu svi oko njega trebaju služiti. On naprosto zna da je živjeti za drugoga nešto prekrasno. To je otajstvo. Čovjek “umire” za drugoga i kroz to odricanje nalazi puninu života – pojasnio je Poljak i rekao kako, naravno, ima obitelji koji nemaju ili imaju manje djece, ali to ne znači da je takav brak neuspješan ili bez ljubavi koja je temelj svega.

U emisiji je gostovala i povjesničarka crkve Magdalena Ogorek, koja ima jedno dijete i koja je rekla kako je to njezina svjesna odluka jer želi svome djetetu osigurati najbolji odgoj i najbolje uvjete odrastanja.

Nakon što je voditelj rekao kako mu se čini da je odabir između manje i više djece zapravo odabir “između ljubavi i kvalitete odgoja”, Litza je reagirao:

- Netko će reći da moja djeca imaju sedam puta manje nego dijete koje nema braće i sestara. To nije istina. Jer ono što je djetetu potrebno više od svega jest da vide da se roditelji vole. Rođen sam u 1960-ima i velika tragedija moga naraštaja jest da puno mojih vršnjaka dolazi iz uništenih, razvedenih brakova. Ljudi kao da nisu znali kako se voljeti do kraja.

Voditeljica programa izrekla je tezu koju zastupaju neki znanstvenici o tome kako u manjim obiteljima odrastaju “djeca bolje kvalitete”.

- Znaš što, ta teza je žalosna – rekao je Friedrich i nastavio:

- Taj koji je tu tezu izrekao je kriptofašist. O čemu je tu riječ: o stvaranju naprednije rase? Čovjek uvijek ima vrijednost. Ja i moja žena izgubili smo prije mjesec dana dijete. Pet godina planiramo dijete, a sada je supruga imala spontani pobačaj. Neki moji prijatelji rekli su nam: Zar se ne bojite sa 45 godina imati djecu, mogu biti bolesna? Ja u svojoj široj obitelji imam slučaj da se rodilo dijete s Downovim sindromom. Njegovi roditelji su presretni, to dijete je cjelovita prava osoba. Svojoj djeci sam rekao da ovo dijete koje smo izgubili ima istu vrijednost kao i njihov djed. Možda nema takvo životno iskustvo, ali je jednako vrijedna osoba – svjedočio je svoju vjeru Litza, a nakon što je jedan od voditelja upozorio kako i Poljska kao većina europskih država ima problema s natalitetom Robert Friedrich je odgovorio:

- I upravo ta suvremena Europa u kojoj se toliko govori o kvaliteti – umire

Preuzeto sa: http://www.bitno.net/vijesti/poljski-roker-imam-sedmoro-djece-i-zahvaljujuci-tome-zivim-ispunjen-zivot/




.