Razgovor sa Giuseppe Gennarinijem, odgovornim za Neokatekumenski put u SAD-u

NEW YORK, nedjelja, 1. siječnja 2006. (ZENIT.org).

Neokatekumenski put s oduševljenjem prihvaća uredbe Svete Stolice

Online Shop✅

Neokatekumenski put je s oduševljenjem primio uredbe izdane od Svete Stolice u pogledu slavljenja Sv. Mise u zajednicama.

Smjernice su predstavljene u pismu - sa datumom od 1. prosinca i ptpisane od kardinala Francisa Arinzea iz Kongregacije za božanski kult - upućenom inicijatorima i odgovornima Neokatekumenskog puta, Kiku Argüellu, Carmen Hernandez i ocu Mariju Pezziju.

Kako bi razumijeli način na koji je ovaj dokument prihvaćen od Neokatekumenskog puta, ZENIT je intervjuirao Giuseppea Gennarinija, odgovornog za Put u  Sjedinjenim Američkim Državama, te zaduženoga za odnose s javnošću u ovoj eklezijalnoj skupini.

Koju vrijednost ima ovo pismo za Put?
Gennarini: Ovo je prvi put da se prihvaćaju neke mogućnosti koje su prisutne u načinu slavljenja Euharistije na Putu, kao valjane prilagodbe za pomoć suvremenom čovjeku, kako bi on mogao na bolji način primiti milost posredstvom sakramenata.
Koliko znam, to je jedini slučaj  da je neka eklezijalna skupina primila dopuštenje izražen na ovaj način od Svete Stolice.

Do sada se djelovalo sa usmenim dopuštenjem Kongregacije, ali ne u pisanom obliku. Doista, Ivan Pavao II. uvijek je podupirao ovu ideju, te ju je izložio u svom apostolskom pismu ´Dies Domini´, gdje je govorio o mogućnosti da se, uzimajući u obzir posebne pastoralne i formativne potrebe, mogu održavati ovakva slavlja nedjeljne Mise.

Koje litrugijske mogućnosti je Kongregacija dopustila Neokatekumenskom putu?
Gennarini: Pismo kardinala Arinzea prihvaća načelo da Neokatekumenske zajednice održavaju posebna slavlja subotom navečer. Kako bi se moglo bolje cijeniti važnost ovog dopuštenja, treba voditi računa o tome da su se mnogi suprotstavljali ovakvoj praksi Puta, smatrajući je po sebi elitističkom ili razdjeljujučom (iako su liturgije Puta otvorene za sve).  Unatoč svemu, ovo načelo je službeno potvrđeno. Zahtjev da se jednom mjesečno sudjeluje na općim slavljima zajednica, već se često ostvaruje, na primjer povodom liturgijskih svetkovina poput Božića, Bogojavljenja, Ustanovljenja Euharistije na Velki četvrtak, blagdana zaštitnika župe, Uznesenja, Svih Svetih, Bezgrješnog Začeća.

Pismo također citira članak Rimskog Misala o uvodima, ali ih preoblikuje iz izvanredne prakse u redovnu uporabu.
Prihvaćeni su i odjeci prije homilije. Budući da se radi o potpuno novoj stvari u Crkvi, pismo objašnjava neke opće smjernice.
Pismo dopušta i da se znak mira daje prije prinosa darova. Kako bi se razumijelo doprinos ovog dopuštenja, dovoljno je podsjetiti se da je samo nekoliko tjedana prije datuma ovog pisma prefekt Kongregacije objašnjavao biskupima - sudionicima na Sinodi o Euharistiji - da nitko nije bio ovlašten promijeniti trenutak davanja znaka mira.   Zapravo, neke biskupske konferencije su zatražile ovu mogućnost, ali im nije bila dodijeljena. Na kraju, trenutni način podjele pričesti dopušten je na dugo razdoblje ad experimentum.
To pokazuje da se ne radi o praksi nepoštivanja, već o potpuno legitimnoj praksi, kao što svaka osoba koja sudjeluje na Euharistiji u zajednici može potvrditi. Ovo je napisano u ozračju konačnog odobrenja Statuta, koji su trenutno još uvijek odobreni ad experimentum.
Čim ovo razdoblje ad experimentum istekne, međudikaterijski Odbor pet kongregacija koje su odobrili Statute (Vijeće za laike, te kongregacije za nauk vjere, za kler, za katehezu, za božanski kult i za katolički odgoj) odobrit će potrebna ujednačavanja.  

Zbog čega je važno slaviti Misu u malim zajednicama?
Gennarini: Više od 70% članova Neoatekumenskog puta su katolici koji nisu pakticirali svoju vjeru. Liturgijska slavlja koja se odvijaju u malim zajednicama stvaraju povoljno ozračje za prihvaćanje onih koji su se udaljili. U društvu koje se sve više sekularizira, postaje sve više individualističko i anonimno, Put nudi u župi ozračje gdje osobe, krštene ili ne, mogu otkriti vjeru u istinskom zajedništvu.
Jedan od današnjih problema Crkve je anonimnost u našim župama. Preko ovog iskustva, na primjer, bračni parovi mogu iskusiti oproštenje i prenositi vjeru svojoj djeci. Jedan od plodova Puta je ponovno izgrađivanje obitelji preko ovog zajedničarskog iskustva. Iz ovih obnovljenih obitelji rađaju se tisuće poziva na prezbiterat ili na posvećeni život, sve to preko euharistijskog slavlja u malim zajednicama vjere. Zajednica spašava obitelji i, kao što tvrdi Ecclesia de Eucharistia, ne postoji oblikovanje zajednica koje ne bi imalo korjene u slavlju Euharistije.  

Neke novinske obavijesti predstavljaju ovo pismo Kongregacije za božanski kult  kao jedno ispravljanje i odbacivanje od strane Benedikta XVI. u pogledu Puta... Gennarini: Ne postoji ništa što bi moglo biti udaljenije od stvarnosti. Naš odnos sa Benediktom XVI., prije nego što je postao papa, uvijek je bio vrlo dobar. Prethodni kardinal Ratzinger upoznao je Put 70-ih godina i on ga je sam uveo u Njemačku, u svoju domovinu. Kao prefekt Kongregacije za nauk vjere uvijek nas je pomagao i spominjao je Put u svojim knjigama na doista pozitivan način.
Benedikt XVI. je primio inicijatore Puta u studenom i osobno je potvrdio svoju potporu Putu i svoju radost zbog velikih  plodova koje Put daje Crkvi. Kao očitovanje svoje ljubavi prema plodovima ovog Puta, Sveti Otac će 12. siječnja poslati novih 200 obitelji u poslanje. One idu u najdekristijaniziranije dijelove svijeta da bi naviještali evanđelje.
Bez intervencije Svetog Oca bila bi nemoguća potvrda spomenutih mogućnosti. Osjećamo se u cjelosti potvrđeni od Petra. Tko želi postaviti Benedikta XVI. nasuprot Ivana Pavla II., taj mijenja stvarnost.
Ovih dana objavljuju se vijesti koje su u potpunosti neutemeljene: htio bih podsjetiti da nikada niti jedan laik iz neokatekumenskih zajednica nije govorio  homilije zamjenjujući svećenika. Jedna međunarodna agencija sama je sebe opovrgnula kada je optužila Put za „inovativnu praksu", govoreći istovremeno o „vrlo konzevativnoj viziji svijeta". 

Zašto je, po vašem mišljenju, Sveti Otac odobrio ove mogućnosti?

Gennarini: Benedikt XVI. je potvrdio viziju Ivana Pavla II., podjeljujući ovo dopuštenje Neokatekumenskom putu u pisanom obliku, jer je vrlo svjestan dramatične situacije sekularizacije i nužnosti evangeliziranja.
U posljednjem Svjetskom danu mladih rekao je njemačkim biskupima: „većina populacije nije krštena i nema nikakav dodir sa Crkvom i, štoviše, uopće ne poznaje niti Krista, niti Crkvu...Postali smo misijska zemlja...u cijeloj Europi, kao u Francuskoj, Španjolskoj i na drugim mjestima, morat ćemo ozbiljno razmotriti kako bi se danas trebala ostvarivati istinska evangelizacija, ne samo jedna nova evangelizacija, već često autentična prva evangelizacija...Postoji novo poganstvo i nije dostatno pokušavati samo zadržati vjerničku zajednicu, iako je to vrlo važno; postavlja se veliko pitanje: što je uistinu život? Mislim da svi zajedno moramo pokušati otkriti nove načine donošenje evanđelja današnjem svijetu, iznova navijestiti Krista i utvrditi vjeru."

Ovo pokazuje veliko zanimanje Svetog Oca u otkrivanju načina i puteva kako bi se došlo do suvremenog čovjeka. Upravo bi u ovom ozračju trebalo shvatiti ova dopuštenja.

Koji je kontekst ovog pisma? Gennarini: Ovo pismo je vrlo važan korak u tijeku odobrenja Puta. 1997. godine Ivan Pavao II. je ohrabrio inicijatore da ispitaju iskustvo Puta nakon 30 godina postojanja i da to iskustvo formalno oblikuju u izradi Statuta. U ovom kontekstu pet vatikasnkih dikasterija - Vijeće za laike, Kongregacija za nauk vjere, Kongregacija za kler i za katehezu, kongregacija za katolički odgoj i kongregacija za božanski kult, već godinama proučavaju razne aktivnosti Puta nudeći svoje preporuke i temeljno potvrđujući iskustvo ovog katehetskog itinerarija
Različiti vatikanski dikasteriji oduvijek su poznavali i podrđavali praksu Neokatekumenskog puta. Već u 70-im godinama, nakon Drugog vatikanskog koncila pripremao se novi obrednik za kršćansku inicijaciju odraslih, te je iskustvo koje se tada tek rađalo na Putu bilo pohvaljeno kao praktična primjena onoga što je kurija težila načiniti. Inicijatori su oduvijek održavali dijalog s papama, počevši od Pavla VI. i, posebice, Ivana Pavla II.

Koji su dosad bili rezultati ovog procesa? Gennarini: Katehetski sadržaj Puta kao itinerarija kršćanske formacije detaljno je proučen od Kongregacije za nauk vjere, koju je u to vrijeme predvodio kardinal Ratzinger, te je bila potvrđena s tek neznatnim preinakama.
Sljedeći korak bilo je odobrenje Statuta, što nije bila laka zadaća, budući da Put nije neka laička skupina, niti svećeničko bratstvo, niti udruga.
Sveta Stolica shvatila je ovu složenost, te je priznala Put kao itinerarij kršćanske formacije valjan za prenošenje vjere u današnjem društvu, bilo za obnavljanje vjere onih koji su već kršteni, bilo kako bi se iniciralo pogane u vjeru.

Nakon odobrenja metode i Statuta, sljedeći korak bilo je proučavanje liturgijskih prilagodbi, prisutnih u ovoj liturgijsko-katehetskoj stvarnosti, što je zaključeno s ovim pismom.

Susret europskih kardinala i biskupa u Galileji

24. do 29. ožujka 2008.

Susretu su nazočili riječki nadbiskup i metropolita, mons. Ivan Devčić,  

krčki biskup mons. Valter Župan, te sarajevski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić

Online Shop✅

U tjednu Vazmene osmine, od 24. do 29. ožujka, održan je susret biskupa Europe u neokatekumenskom međunarodnom centru »Domus Galilaeae« na Gori blaženstava, na području Korazyma, uz obalu Galilejskog jezera. Susretu je nazočilo ukupno 9 kardinala i 164 biskupa iz gotovo svih država Europe, među kojima iz Hrvatske riječki nadbiskup i metropolita, mons. Ivan Devčić, te krčki biskup mons. Valter Župan. Među okupljenima također su bili nazočni i sarajevski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić, kao i ljubljanski nadbiskup, mons. Alojz Uran. 

Na susretu, podsjeća Radio Vatikan, su sudjelovali i kardinal Paul Josef Cordes, predsjednik Papinskog vijeća »Cor Unum«; predsjednik Papinskog vijeća za laike, kardinal Stanislaw Rylko; nadbiskup Madrida i predsjednik Biskupske konferencije Španjolske, kardinal Antonio Maria Rouco Varela; nadbiskup Liona, kardinal Philippe Barbarin; nadbiskup Kölna, kardinal Joachim Meisner; primas Poljske, kardinal Jósef Glemp; nadbiskup Krakova, kardinal Stanislaw Dyiwisz, te nadbiskup Beča, kardinal Cristoph Schönborn. Uz biskupe susretu su nazočili i rektori 54 sjemeništa »Redemptoris Mater«, pa tako i rektor pulskog sjemeništa, mons. Janez Oberstar, kao i katehisti itineranti Neokatekumenskog Puta. 

Biskupe su u Galileju pozvali odgovorni Neokatekumenskog Puta - Kiko Argüello, Carmen Hernandez i duhovnik don Mario Pezzi – kako bi zajedno razmišljali i tražili putove i načine nove evangelizacije u sve vidljivije sekulariziranoj Europi. Sudionike je na početku susreta svojim telegramom pozdravio i vatikanski državni tajnik, kardinal Tarcisio Bertone, prenijevši svima pozdrav i blagoslov pape Benedikta XVI. Nova evangelizacija, odnosno reevangelizacija Europe je velika briga pape Benedikta XVI., koji je protekle 2007. u svom obraćanju biskupskim konferencijama Europe, govorio upravo o »apostaziji Europe«. Papa je lani 8. ožujka na plenarnom zasjedanju Papinske komisije za kulturu, potvrdio da sekularizacija »nije više samo jedna prijetnja izvana za vjernike, nego je već neko vrijeme prisutna u utrobi same Crkve. Ona izopaćuje iznutra i u dubinu korijene kršćanske vjere što se, kao posljedica, očituje u stilu života i svakodnevnom ponašanju vjernika«.

U radu u manjim skupinama biskupi su pokušali odgovoriti na temeljna pitanja sveprisutne dekristijanizacije. Napuštanje kršćanskih vrijednosti stvara kulturu smrti, o kojoj je jasno govorio papa Ivan Pavao II. Obračajući se sudionicima susreta kardinal Cristoph Schönborn, nadbiskup Beča, rekao je da se ovdje radi o pitanju budućnosti Europe. »Posljednjih 40 godina - nastavio je kardinal - Europa je tri puta rekla NE svojoj budućnosti: godine 1968, kada je odbacila encikliku Humenae Vitae pape Pavla VI., zatim dvadeset godina kasnije s legalizacijom abortusa i danas s priznanjem istospolnih bračnih zajednica. Sada to više nije samo moralno pitanje nego objektivna činjenica koja za posljedicu ima drastično smanjenje nataliteta. Naprimjer, danas u Njemačkoj svakih 100 roditelja ima 70 djece i 44 unuka, što jasno pokazuje da će se stanovništvo Europe u slijedeće dvije generacije smanjiti za polovicu. Objektivno to znači reči NE budućnosti. Jedina snaga koja se jasno zalaže za život, koja je branila i brani budućnost Europe je Katolička crkva s papom Pavlom VI, Ivanom Pavlom II, Benediktom XVI. i tolikim drugima. Bez sumnje, Neokatekumenski Put je jedan od odgovora Duha Svetoga na spomenutu situaciju i bio sam u mogućnosti vidjeti ga kao biskup i kao pastir. Vidio sam roditelje koji kažu DA životu na hrabar i velikodušan način, roditelje koji kažu DA budućnosti Europe.« 

Kardinal Stanislaw Dziwisz, krakovski nadbiskup, potcrtao je važnost susreta u Galileji rekavši slijedeće: »Ovaj skup na Gori blaženstava je vrlo značajan jer je moralnost u Europi u dubokoj krizi i to ne samo na osobnom, nego i na institucionalnom, zakonodavnom području. Potrebno je razmotriti postojeće stanje i pronaći put za izlaz iz krize i mi smo ga kao pastiri dužni pronaći. Ovdje imamo jedan važan prijedlog, prijedlog Neokatekumenskog Puta, a to je obnoviti obiteljski život. Kriza u Europi došla je kao posljedica krize obitelji i zbog toga vjerujem da se obnavljajući obiteljski život može obnoviti i Europa«. Predsjedajući Euharistiju na obali Galilejskog jezera, blizu crkve Petrova primata, bivši se tajnik Ivana Pavla II. spomenuo blagopokojnog pape izrazivši želju da u skoro vrijeme bude proglašen svetim, te je predložio da ga se imenuje zaštitnikom nove evangelizacije. 

Posljednjeg dana susreta bila je posvećena Kapela za vječno klanjanje Presvetom Sakramentu koja je smještena unutar modernog arhitektonskog kompleksa neokatekumenskog centra »Domus Galilaeae« na Gori blaženstava, na području Korazyma, uz obalu Galilejskog jezera. Svečanosti inauguracije su predsjedali Michel Sabbah, latinski patrijarh Jeruzalema, biskupi raznih obreda, Kustos Svete Zemlje, otac Piebattista Pizzaballa, Apostolski nuncij u Izraelu, mons. Antonia Franca, te mnogobrojni predstavnici civilnih vlasti i veleposlanstava. Kapela sadržava 23 male ćelije i stupovlje sastavljeno od 7 stupova s lukovima koji predstavljaju Sakramente, a natkrivena je kompleks skulpturom u bronci koja predstavlja Govor na gori: Krist s dvanaestoricom apostola upravo na Gori na kojoj je Gospodin proglasio govor, koji je srce kršćanstva. Djelo je prema projektu Kika Argüella realizirano u ljevaonici u Napulju, u Italiji. Kiko Argüello je rekao da je time želio ostvariti želju blaženog Charlesa de Foucaulda koji je, dok je živio u Nazaretu, imao namjeru upravo na Gori blaženstava okupiti redovničku obitelj koja bi nasljedovala Isusov skroviti život, čašćenje sv. Euharistije i evangelizaciju u misijskim područjima. Kao znak zajedništva s likom utemeljitelja Male Isusove braće jedna će relikvija blaženika biti položena podno oltara Kapele gdje će Presveti Sakrament biti izložen danju i noću, da bi mu se mogli klanjati svi koji borave u samostanu, ali također i gosti »Domusa Galilaeae«.

Na kraju višednevnog susreta kardinali i biskupi su objavili i poseban dokument u kojem toplo preporučaju svim biskupima da se velikodušno otvore novim karizmama, koje su jasan odgovor Duha Svetoga na zabrinjavajuće stanje u Europi i u svijetu.

»Na mjestu gdje je Isus proglasio blaženstva i odakle je poslao apostole na sveopće poslanje – piše u dokumentu - mi biskupi sa zahvalnošću prepoznajemo da među brojnim milostima koje je Duh Sveti darovao Crkvi našeg vremena, Neokatekumenski Put sa svojim itinerarijem kršćanske inicijacije predstavlja snažnu karizmu za učvršćenje misionarskog poleta«. »Karizma koja izvire iz krsnog preporođenja«, podsjeća tekst, »može dati odgovor na dramatičnu situaciju dekristijanizacije Europe«. »Izjavljujemo – nastavljaju sudionici - da će budućnost Puta u velikoj mjeri ovisiti o očinskoj ljubavi kojom će biskupi prihvaćati ovu karizmu, pratiti izbliza sjemeništa Redemptoris Mater i ohrabrivati toliko dragocjene obitelji neokatekumenskih zajednica, uključujući ih sve više u život mjesne Crkve«.

Neokatekumenski Put u svijetu trenutno broji oko 20.000 zajednica u više od 6.000 župa i 900 biskupija, te tako okuplja ukupno oko milion katolika. Neokatekumenski Put, koji se temelji na zajednicana nadahnutim životom Svete Nazaretske Obitelji, ima višegodišnje iskustvo poslanja na području dekristijanizirane Europe. Tako je i papa Benedikt XVI. u siječnju 2006. poslao u misije 200 obitelji Neokatekumenskog Puta u razne biskupije Europe i svijeta. Tom je prigodom papa Benedikt XVI. inaugurirao i missio ad gentes predložen od Neokatekumenskog Puta, tako što je poslao sedam svećenika u različite europske gradove, od kojih je svaki bio praćen sa po tri obitelji s brojnom djecom, u područja gdje je Crkva već odsutna a broj nekrštenih doseže i 90% ukupnog stanovništva. Biskupi su na susretu u Galileji mogli čuti i prve rezultate ovog novog iskustva koji su bili vrlo pozitivni, pa su mnogi od njih izrazili želju da se missio ad gentes započne i u njihovim biskupijama.

T.R.

Karmelićanke Mihaela i Gabriela Mladineo

SLOBODNA DALMACIJA

Objavljeno 28.09.2011. u 20:28

MIHAELA (25) I GABRIELA (23) MLADINEO U ŠPANJOLSKOJ AVILI U SUBOTU POLAŽU ZAVJETE ZA NAJSTROŽI KARMELIĆANSKI RED

U ŠPANJOLSKU BOSIH NOGU Sestre iz Splita krenule ‘križnim putem’ Edite Majić

Neokatekumenska zajednica u Splitu, a i šire dobro poznaje obitelj prof. Mirjane i mr. Nenada Mladinea, bračnog para koji se ponosi sa svojih desetero djece od kojih su dvije sestre Mihaela i Gabriela odabrale najstroži karmelićanski red, onaj u španjolskoj Avili gdje se nalazi i bivša glumica Edita Majić, te ove subote 1. listopada polažu zavjete.

Šutnja i molitva

Sestra Gabriela od Svetog Lica, inače 23-godišnjakinja, polagat će privremene zavjete, dok će njezina dvije godine starija sestra Mihaela od Raspete Ljubavi polagati doživotne zavjete vezujući se tako čvrsto uz ovaj neobični red redovnica i pustinjakinja koje se zovu bosonoge karmelićanke (iako nisu doslovce bose nego u sandalama), te međusobno razgovaraju samo nekoliko puta dnevno.

Sve ostalo je šutnja i molitva, a sve kako bi se mogle sabrati i čuti Božji glas. Kako doznajemo, obitelj Mladineo otputovat će u Avilu kako bi uveličala slavlje, no svoje emocije odlučili su zadržati za sebe, daleko od medijske pompe koja bi vjerojatno narušila njihovu privatnost.

Za njih kažu da su samozatajna obitelj, koja je svojim akademskim doprinosom ostavila dosta traga u našoj zajednici. Primjerice, tata Nenad je predavač na Građevinsko-arhitektonskom fakultetu u Splitu, a bio je i voditelj pilot-projekta Centra 112 za Splitsko-dalmatinsku županiju.

Povodom polaganja zavjeta sestara Gabrijele i Mihaele u Avili, splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišićprimio je tatu Nenada u nadbiskupskom ordinarijatu uputivši sestrama pismo čestitke i zahvale, kao i cvijeće i svijeće za svečani čin. Nadbiskup je i osobno zahvalan sestrama koje su molile za njega kada je prije dvije godine završio u bolnici.

MERIEN ILIĆ

Online Shop✅

Splitsko makarska nadbiskupija

Nadbiskup Barišić uputio pismo trima Splićankama redovnicama u Avili

Napisala  Silvana Burilović

Ponedjeljak, 26. 09. 2011.

Splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić primio je, u utorak 27. rujna u Nadbiskupskom ordinarijatu u Splitu, Nenada Mladinea, oca desetero djece od kojih su dvije njegove kćerke otišle u karmelićanski samostan u Avilu. Budući da u subotu 1. listopada na blagdan sv. Terezije od djeteta Isusa polažu zavjete: s. Gabriela od Svetog Lica polaže privremene, s. Mihaela od Raspete Ljubavi polaže doživotne zavjete, nadbiskup je tom prigodom uputio sestrama pismo čestitke i zahvale te poslao svijeće i cvijeće kako bi slavlje bilo još ljepše i bogatije. U Avili se nalazi još jedna Splićanka s. Edita od Križa, poznatija kao Edita Majić, bivša glumica kazališta Gavella koja je prije tri godine položila doživotne zavjete u samostanu Bosonogih karmelićanki sv. Josipa.  

U pismu nadbiskup, između ostaloga, piše: "Naš grad Split, Splitsko-makarska nadbiskupija, kao i domovinska Crkva ponosni smo na vas i radujemo se događaju privremenih i doživotnih zavjeta. Otac, majka, braća, sestre i šira obitelj, svi putuju na vaše i njihovo slavlje. Po njima vam šaljem svoje pozdrave i čestitke. Tebi, sestro Gabriela od Svetog Lica, koja polažeš privremene zavjete i Tebi, sestro Mihaela od Raspete Ljubavi koja polažeš doživotne zavjete. Pozdrav i Tebi, sestro Edita od Križa, kao i svim sestrama samostana u Avili".
Kada je nadbiskup prije dvije godine završio u bolnici sestre u Avili su svesrdno molile za njegovo ozdravljenje. Stoga im je nadbiskup zahvalio na molitvenoj podršci riječima: "Drage sestre Splićanke, bit ću s vama i za vas u svojim molitvama! Ali, prije svega, želio bih zahvaliti na vašim molitvama, čijom sam snagom nošen i podržavan. Zahvaljujem vam na molitvama za grad Split, Splitsko-makarsku nadbiskupiju, za našu Crkvu i za naš narod. Neka i cvijeće u svečano okićenoj crkvi bude znak naše pažnje i zahvalnosti prema vama". Svakoj od triju sestara nadbiskup je poslao na dar svijeću od voska, simbol posvećenog života Kristu jer svijeća, darujući se svjetlu i sama postaje svjetlo. Pismo nadbiskup Barišić završava molitvom i zazivom Božjega blagoslova na sve sestre u njihovoj zajednici u Avili. Mladineo je zahvalio nadbiskupu na podršci i darovima koje će predati redovnicama u njegovo ime, a nadbiskup je obećao da će samostan u Avili posjetiti čim se za to ukaže prilika.

Svjedočenje vjere

Online Shop✅

Svjedočanstvo hrvatske obitelji sa Svjetskog susreta obitelji u Milanu

Luka (43) i Ana (41) Prolić, bračni su par iz Kaštel Lukšića. Oboje su stomatolozi, imaju sedmero djece, i upravo s radošću iščekuju rođenje osmoga. Članovi su Neokatekumenskog puta čiji su pripadnici u velikom broju išli u Milano. Zamolili smo ih da s čitateljima portala Bitno.net podijele svoja iskustva.

Ana: „Na hodočašću sa svojom i drugim obiteljima iz zajednice Neokatekumenskog puta sudjelovali smo na 7. svjetskom susretu obitelji, održanom od 30. svibnja do 03. lipnja u Milanu. Bila je to prilika za slavljenje i čašćenje Boga, u zajedništvu sa Svetim Ocem, te mnogim obiteljima iz cijelog svijeta. Iz Splita smo se zaputili u šest autobusa, a mnogi i osobnim vozilima. Cijelim putem je bilo vrlo dinamično i životno, kako samo može biti u autobusu sa 16 obitelji, 20-ero djece i 6 trudnica.

Za ovo smo hodočašće bili raspoloženi puno prije samog odlaska, ali kako se vrijeme primicalo bila nam je potrebna dodatna snaga. Obično prije svakog puta dođu sumnje i strahovi, pojave se zapreke. I ovog puta nam je pomogla priprava, dva dana prije polaska imali smo pokorničko bogoslužje u župi Sv. Marka na Neslanovcu (Split). Nakon Sv. ispovijedi, riječi nadbiskupa Marina Barišića, don Edvarda Punde i katehista, primili smo ohrabrenje, i premda u trudnoći i nevezani za svoje udobnosti, mogli smo krenuti.

Ovo hodočašće je bilo posebno, s nama je na putu bilo mnoštvo djece koja viču, traže svoje vrijeme i mjesto za igru, prepiru se, ali zato svjedoče sa svojim roditeljima da je kršćanska obitelj živa, spremna na dijeljenje i praštanje. Zajedno smo trpjeli dugu vožnju, redove za WC, malo spavanja, naporno pješačenje, traženje odredišta. U Milanu smo čak 4 puta, u samo 2 dana, pješačili po 6 kilometara, pod punom opremom: hrana, voda, vreće za spavanje, dodatna odjeća, po koja igračka.

Bilo je lijepo biti dio Božjeg naroda, koji kao u karavani ide za svojim Bogom. Idemo! Ne mogu više! Koliko još? Puno padanja i ustajanja, baš kao i u svakodnevnom životu. Posebno iskustvo za majku je hodočašće trudnica: ja sam u 4. mjesecu trudnoće, a bilo nas je i u 7. i 8. mjesecu. Kad bih pomislila da više ne mogu hodati, ali najozbiljnije, pojavio bi se netko (hvala Maji i don Nikoli) i ponudio prijevoz, volonteri bi nas odveli do odredišta. Uz oltar su postavili posebne stolice za trudnice. Nisam je koristila, ali dobro je znati da Bog za mene čuva i proviđa mjesto za odmor. Vratili smo se zadovoljni.

Na susretima sa Svetim Ocem u subotu na bdijenju i u nedjelju, na slavlju Svete Euharistije, primili smo neprocjenjivo blago. Na tom nepreglednom polju s preko milijun hodočasnika iskusili smo ljubav našeg Boga, koji nam je dao jednog milog, jednostavnog i oštroumnog Papu preko kojeg primamo riječ vjere i koji blagoslivlja našu obitelj, naš trud, odmor, trpljenja i radosti. Još možemo dodati: Živio Papa!! I naravno za 3 godine, uz Božju volju, idemo u Philadelphiju na novi susret obitelji.“

Luka: „Osjećam zahvalnost Gospodinu zbog riječi života, koju sam kao otac mnogobrojne obitelji primio. Bez tog ohrabrenja i snage Duha Svetoga sigurno se ne bih otvarao životu. Ovako znam da me Bog ljubi i proviđa sve što nam je potrebno, sa Gospodinom je lijepo biti hranitelj.“

Bitno.net

Simfonija Kika Arguella

Radio Vatikan

29/12/2011 18.13.45

Online Shop✅

http://gloria.tv/?media=289731 

U Jeruzalemu izvedena simfonija Kika Arguella

Simfonijsko-katehetsko slavlje 'Patnja nevinih' u srijedu je upriličeno u Betlehemu za arapsko-kršćansku zajednicu, a sinoć (28. prosinca) za Židove u Jeruzalemu. Simfonija, koju je komponirao Kiko Argüello, izvedena je u općinskom kazalištu u Jeruzalemu pred više od 600 izraelskih vjerskih i civilnih uglednika. Kiko je predstavio svoje djelo o patnji Blažene Djevice Marije i Isusa u Getsemanskom vrtu koje završava Kikinim pjevanjem Resurrexit.
Osvrnuvši se na izvedbu simfonije u razgovoru za naš Radio don Dino Risi, organizator koncerta i ravnatelj centra Domus Galilaeae koji je dvije tisućite otvorio blaženi papa Ivan Pavao II. Papa nam je prije svoje smrti napisao pismo i pozvao nas da se u centru organiziraju pothvati za promicanje dijaloga između Katoličke crkve i židovskog naroda – kazao je don Risi dadajući:
"Na sinoćnjem su koncertu među ostalima bili i jeruzalemski dogradonačelnik te rabin David Rosen, savjetnik Izraelskog velikog rabinata za vjerske poslove, dakle i za odnose s Vatikanom. On je nakon izvedbe simfonije govorio o odnosima između Svete Stolice i židovskog naroda. Govor je započeo prisjećanjem na papu Ivana XXIII. a govorio je i o saborskom dokumentu Nostra Aetatae te općenito o II. vatikanskom saboru, potom o blaženom Ivanu Pavlu II. Osim što je istaknuo prijateljski odnos Katoličke crkve prema Židovima, mislim da je učinio i golemu uslugu izraelskom narodu koji je pun predrasuda prema Katoličkoj crkvi" – zaključio je don Risi.

Svećenička iskustva

vlč. Vjekoslav Kovač

Zahvalan za Božji dar izabranja

Online Shop✅

Zovem se Vjekoslav Kovač, rođen sam 26. 10. 1977. godine u Rijeci, od oca Vladimira i majke Jasenke, r. Baričević. Kršten sam u župi Uznesenja BDM u Senju, a boravim u Gerovu, u župi sv. Hermagora i Fortunata, gdje sam redovito primio i ostale sakramente kršćanske inicijacije. Posebno mi je draga uspomena primanje sakramenta krizme koju mi je podijelio blagopokojni nadbiskup Tamarut 12. 7. 1991. godine. Do krizme sam redovito  odlazio na nedjeljnu misu, potaknut najviše bakinim primjerom, koja me je zapravo najviše uvodila u vjeru i prenosila mi sve ono što je u tradicionalnoj kršćanskoj obitelji i sama primila, posebno osnovne katoličke molitve i temelje vjere. Kroz čitavo to razdoblje osnovne škole, koju sam pohađao u svome mjestu Gerovu, čitao sam i ministrirao u župnoj crkvi.  Srednjoškolsko obrazovanje nastavio sam u Općoj gimnaziji u Čabru, nakon čega sam upisao studij u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest i zemljopis. Upravo tijekom studija, točnije u došašću 1998. god., u župi sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci, Gospodin me je preko nekih prijatelja i kolega s fakulteta pozvao slušati kateheze za odrasle, te sam ponovno kušao u svome srcu radosnu vijest Evanđelja i pristupio Neokatekumenatu.

Sveti red đakonata primio sam 28. studenog 2009, polaganjem ruku mons. Ivana Milovana, biskupa porečkog i pulskog, u pulskoj katedrali, i to kao kandidat Riječke nadbiskupije. Osim roditelja i rodbine, mnogobrojnih svećenika i časnih sestara, bili su prisutni i moji gorani iz Gerova, te braća i sestre iz neokatekumenskih zajednica Zagreba, Pule, Rijeke kao i Valjeva u Srbiji s kojima sam, u tome potpuno misijskom ozračju, iskusio duboko zajedništvo u Kristu. Zahvalan Bogu za njegov dar izabranja s radošću iščekujem dan svećeničkog ređenja i slavlje svečane mlade mise. Vjerujem da će i svim župljanima biti na ponos i veselje što će ponovno nakon 96 godina jedan Gerovac slaviti svoju prvu mladu misu u goranskom Gerovu.

Neokatekumenat ili Neokatekumenski put je karizma rođena nakon II. vatikanskog sabora, ali se zapravo radi o zadivljujuće snažnom putu uvođenja u kršćanstvo, sličnome drevnoj instituciji katekumenata u prvim stoljećima Crkve. Služi nekrštenima da ih privede krštenju i krštenima da otkriju snagu krštenja. Živi se u malim zajednicama do 50 članova koji se okupljamo oko Božje Riječi i sakramenata, uz pratnju katehista i svećenika. Baš u toj maloj neokatekumenskoj zajednici u Zagrebu susreo sam, kao nikad prije u svome životu, živoga i uskrslog Krista koji me godinama čekao da mi još dublje objavi svoju ljubav i milosrđe, te mi pokaže ljepotu Crkve i sakramentalnog života. Ono sjeme vjere koje sam primio kroz vjeronauk i redovito pohađanje nedjeljne mise, čini se da poslije krizme više nije dovoljno raslo u meni. Štoviše, što sam više odrastao i sazrijevao postupno sam se udaljavao od Crkve, i poput većine prijatelja moje generacije sve više živio ne po kršćanskom, nego po mentalitetu ovoga svijeta. Zahvaljujući iskustvu Neokatekumenata, danas mogu posvjedočiti da se Bog nikada nije udaljavao od mene, nego mi je ponovno dao priliku da ovo sjeme kršćanske vjere može i dalje rasti u meni. U Crkvi sam upoznao da je Kristova ljubav jača od grijeha, i da ona prema meni i prema svima nama nikada ne umire, jer Bog se nije sablažnjavao mojih grijeha i propusta, već me tražio i oslobađao od ispraznog  načina života.

Živeći redovito Neokatekumenat s braćom i sestrama u zajednici pomalo sam otkrivao i svoj poziv u Crkvi. Gospodinov poziv na svećeništvo došao je za vrijeme moga prvog hodočašća u Svetu Zemlju u Jubileju 2000. godine. Naime, na Brdu blaženstava u Galileji, blagopokojni papa Ivan Pavao II. imao je susret s mladima iz neokatekumenskih zajednica i uputio nam riječi koje su me, s obzirom na poziv, duboko dirnule. Papa je tada rekao: »Nije slučajno što ste danas na ovome susretu! Gospodin vas je čekao ovdje!« Iako sam već tada bio potresen činjenicom da me Bog zove, nisam odmah imao snage odgovoriti na njegov poziv. Gospodin mi je iste godine pružio slijedeću priliku na hodočašću u Rimu, prigodom Svjetskog dana susreta mladih s papom, gdje sam u okviru susreta za zvanja koji organizira Neokatekumenski put, odgovorio na Božji poziv. Tako je moje zvanje obilježeno posebnim pozivom na poslanje za Novu evangelizaciju, na koju je pozvao blagopokojni papa Ivan Pavao II. i koja se ostvaruje u neokatekumenskim zajednicama.

U rujnu 2001. godine, nakon studija u Zagrebu, bio sam pozvan na neku vrstu duhovnih vježbi u međunarodni neokatekumenski centar u Porto s. Giorgio u Italiji, gdje sam zajedno s ostalih 300 kandidata bio raspoložen otići u bilo koji dio svijeta u jedno od tadašnjih 45 sjemeništa Redemptoris Mater (Otkupiteljeva Majka). Danas ih ima već 75! Mene su od kuće poslali »vrlo daleko« u svijet – točnije u Biskupijsko-misijsko sjemenište u Pulu! Inače, naše je sjemenište ustanovio porečko-pulski biskup mons. Antun Bogetić 1991. godine, te je najmlađe osnovano sjemenište u Hrvatskoj, a nalazi se na prostoru bivše vojarne koju je 1992. god. prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman dodijelio za uređenje budućeg sjemeništa. Osim što su biskupijska, sva sjemeništa Redemptoris Mater su i međunarodna, pa zahvaljujem dragome Bogu što sam svakoga dana imao milost živjeti univerzalnost Crkve, budući da i u našem sjemeništu u Puli trenutno boravi 37 bogoslova iz 12 različitih narodnosti svijeta. U sjemeništu primamo misijsku formaciju za svećenike, tako da smo otvoreni i pripremljeni ići kamo je god potrebno. Naša bogoslovska formacija osim šest godina studija obuhvaća također i 2-3 godine života pastoralne prakse – itinerancije. To je važno iskustvo pastoralnog života sa svećenikom u župi ili u nekoj ekipi za kateheze Neokatekumenskog puta. Tako sam i ja nakon studija u Puli tri godine proveo u pastoralnoj praksi – itineranciji, u različitim župama Hrvatske i Srbije, te također jednu godinu služeći u nadbiskupijskom ordinarijatu u Rijeci.

Vlč. Viktor Marković

Ustani zove te

Viktor Marković zaređen je za svećenika 29. svibnja u Newarku. Kako sam objašnjava, poziv u svećeništvo otkrio je u neokatekumenskom putu. Pet godina radio je u Moskvi gdje je upoznao neokatekumenski put kojim je ušao u Crkvu. Kršten je u Moskvi na Uskrs 1999. godine. Po povratku iz Rusije radio je uRijeci, kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture, a zatim ga je neokatekumenski put 2001. godine odveo u Newark. Rođen je u Beogradu prije 48 godina, ali cijeli je život proveo u Hrvatskoj. Jedina sestra također živi u Hrvatskoj, s obitelji u Rijeci.

Što Vas je oduševilo za neokatekumensku zajednicu?

U vrijeme kada sam susreo neokatekumensku zajednicu bio sam u jednoj krizi u kojoj sam vjerovao da nema ljubavi i da me ne nitko ne voli. Te misli su bile u mojoj glavi i u srcu. Na kateheze sam pošao zbog jedne rečenice napisane na letku: „Bog te ljubi“. Od samog početka mi je Gospodin objavio tu ljubav kroz braću koja su došla slušati iste kateheze kao i ja. To se sve događalo u Rusiji gdje je realnost bila ovakva: ljudi koji su imali veze sa strancima bili su obilježeni i imali su problema. Rusija je bila zemlja režima i takvi odnosi su uvijek dovodili ljude u poteškoće. Ta činjenica da je Gospodin objavio  svoju ljubav prema meni preko tih ljudi me privukla u neokatekumensku zajednicu.

Što je sve trebalo proći kroz neokatekumenski put do Vašeg svećeničkog ređenja?

Jedno od glavnih značajki neokatekumenskog puta je ta da se rađa jedan osobni odnos s Gospodinom. Put je odgovor za sve katekumene što to znači biti kršten, on je jedno veliko istraživanje koje rasvjetljuje naš odnos s Bogom. Kao neokatekumenu, naravno da mi se u tom periodu javilo pitanje što Bog hoće od mene i koji ja poziv imam za svoj život. Je li to brak, svećeništvo ili rad u misiji? Malo po malo vjera je počela sazrijevati, primio sam krštenje poslije tri godine, a s druge strane kada sam ušao na put, civilni brak, kojega sam imao prije, raspao se. Tijekom puta pokušao sam naći drugu djevojku za brak, međutim primijetio sam da je Gospodin odveo svaku djevojku iz mog života. Došli smo do 2000. godine i hodočašća u Rim gdje sam postavio Gospodinu konkretno pitanje: Gospodine što ti hoćeš od mene? Budi jasan u svom odgovoru. Otvorio sam Bibliju i stavio prst na jedan redak gdje je bilo napisano: „Ustani zove te“. Sljedeći dan na susretu svih neokatekumenskih zajednica ja sam imao puno pitanja za Gospodina, vezano za moj poziv i kroz govornike koji su u tom momentu govorili Gospodin je odgovorio na sva ta pitanja. Na kraju sam ga zamolio za mir u srcu, koji mi je dao i koji me oslobodio od straha pred pozivom. Poslije godine dana provedene u centru za zvanja, moji katehisti vidjeli su znakove i poslali su me na konvivenciju u Italiju odakle sam poslan u misijsko nadbiskupijsko sjemenište u Newark u državi New Jersey. Tamo sam proveo devet godina. Dio moje formacije je itinerancija - poslanje od tri godine koje sam proveo u raznim misijama: Florida, Estonija, Kentucky, Tennessee, Missouri, Ohio i Bronx.  Dio moje itinerancije proveo sam i u Rijeci njegujući bolesne roditelje.

Čime ste se bavili prije odlaska u sjemenište?

Poslije povratka iz Rusije 1999. godine počeo sam raditi u četiri riječke škole kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture. To je bilo predivno iskustvo za mene jer ono malo vjere koliko se već počelo stvarati tijekom prvih godina „puta“ mogao sam živjeti kroz svoj posao radeći s djecom gdje sam vidio kako je Gospodin stvarao jedan odnos poštivanja, a prije svega Kristove ljubavi među nama. Vidio sam da ono što mi Gospodin daje kroz put i crkvu da je prisutno na praktičan način u mom životu u mnogim sferama: posao, odnosi sa ljudima… Cjelokupan Gospodinov zahvat u mom životu bio je vidljiv i kroz moj posao.

Kako i gdje ćete služiti Kristu kroz svoj svećenički život?

Prva moja služba nakon svećeničkog ređenja bit će u župi sv. Franje Asiškog u Ridgefield Parku. Tamo ću biti župni vikar služeći Božjem narodu koji je u potrebi. Moj posebni interes su obitelji i stariji ljudi za koje mislim da su najugroženiji dijelovi populacije. Do tri godine, po nadbiskupovoj želji, ostajem u župi, a poslije toga ako mi se pruži mogućnost poći ću u misiju gdje god me nadbiskup pošalje. U župi u kojoj ću služiti je uglavnom englesko govorno bjelačko stanovništvo s jednom manjom grupom sa španjolskog govornog područja iz Latinske Amerike. To je sastav mog budućeg područja pastoralnog djelovanja.

Što biste poručili mladima koji osjećaju duhovni poziv?

Poručio bih im da se hrabro upuste u avanturu s Gospodinom, jer bez obzira na poteškoće i na unutrašnju borbu u njima velike milosti se kriju za njih i za ljude koji ih okružuju, kao što je porodica i prijatelji. Iz svog iskustva mogu reći da borba uvijek postoji, no ista je neznatna u odnosu na Gospodinove milosti koje nam daje. Gospodin se tu bori za nas! Zahvalan sam Gospodinu da mi je pokazao pravi put i obdario duhovnim pozivom kroz neokatekumensku zajednicu. Tu svoju zahvalnost iskazat ću Gospodinu kroz svoje vjerno služenje potrebnoj braći i sestrama.

Uskrsni ponedjeljak - Misno slavlje s Neokatekumenskim zajednicama

Na Uskrsni ponedjeljak 09. travnja 2012. biskup msgr. Mate Uzinić služio je koncelebrirano misno slavlje u crkvi sv. Ignacija zajedno sa neokatekumenskim zajednicama grada Dubrovnika i Korčule. Uz biskupa Uzinića u koncelebraciji su sudjelovali župnik župe sv. Andrije don Jozo Njavro, kapelan David Pahor i don Marin Lučić.

                          GALERIJA SLIKA

Online Shop✅

Posebnu zahvalnost u misnom slavlju izrazile su obitelji braće Ivana i Marjana Primorac koji u svibnju kreću u Ljubljanu u „Missio ad gentes". Naime, unutar neokatekumenskog puta postoje razne formacije, a jedna od njih je upravo spomenuto misionarsko djelovanje na kojeg se odazivlju obitelji te odlaze u mjesta gdje je vjerski život „na umoru" ili ga gotovo nema. Pozivu ljubljanskog nadbiskupa odazvale su se obitelji Primorac zajedno sa još dvjema obiteljima i jednim svećenikom. Oni će živjeti u jednom dijelu Ljubljane svjedočeći svojim životom i navješćujući Radosnu vijest.

Biskup Uzinić u propovijedi govorio je o poslanju na temelju misnih čitanja. „Svi smo mi pozvani i poslani, samo su nam različiti putovi. Ove dvije obitelji Gospodin zove da napuste Dubrovnik i krenu prema Ljubljani. Mene je pozvao da napustim Split i dođem ovdje u Dubrovnik, dok većinu vas zove da ostanete tu gdje jeste i tu budete navjestitelji njegovog uskrsnuća. A vijest o Uskrsu teško dopire do ljudi našeg vremena. I zato su potrebni glasnogovornici te Radosne vijesti. Ipak, puno veća potreba, od biti glasnogovornik, je svjedočiti tu Radosnu vijest svojim životom." rekao je na početku propovijedi biskup Uzinić te nastavio: „Spoznati Kristovo uskrsnuće neminovno potiče čovjeka na poslanje, jer ne može se upoznati Krista, njegovo uskrsnuće i nakon toga ostati u stavu nezainteresiranosti. Onda se kreće u Galileju, koja predstavlja ponajprije našu svakodnevicu. U toj Galileji Isus je živio prije odlaska u Jeruzalem, prije muke i smrti. To je onaj svakodnevni Isusov život, izlazak na more i ribarenje, hod po Kafarnaumu, trganje klasja- to je Galileja." – posvijestio je biskup Uzinić.