Dvije knjige inicijatora Neokatekumenskog puta Kika Argüella „Kerigma. U barakama sa siromasima” i „Bilješke 1988 – 2014″ predstavljene su u četvrtak 12. travnja u dvorani „Vijenac” Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu.
Na predstavljanju su uz članove Neokatekumenskog puta iz cijele Hrvatske, te susjednih zemalja, kao i članove drugih udruga i zajednica Zagrebačke nadbiskupije nazočili i prvi tajnik Apostolske nuncijature u Republici Hrvatskoj mons. Janusz Stanislaw Blachowiak i izaslanik zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića biskupski vikar za pastoral i povjerenik za vjernike laike preč. mr. Marko Kovač. Poseban gost predstavljanja bio je umirovljeni dugogodišnji predsjednik Papinskog vijeća „Cor Unum” kardinal Josef Paul Cordes.
Uvodeći u predstavljanje, dr. sc. Alejandro Castillo Jimenez dao je kraći osvrt na obje knjige.
"Kerigma u barakama sa siromasima” i „Bilješke 1988-2014″ imaju osim autora i drugo zajedničko obilježje. One su objavljene na nagovor trećih osoba. „Kerigma u barakama sa siromasima” napisana je 2012. godine na nagovor kardinala Antonia Canizaresa. Prvi dio je Kikovo svjedočanstvo o počecima Neokatekumenskog puta među siromasima u barakama u Madridu, a u drugom dijelu čitatelj ima priliku susresti se sa živim i životnim navještajem kerigme i to na način kako je bila izgovorena na svečanosti obilježavanja 1000. obljetnice osnivanja opatije sv. Dominika u Sori (Italija), rekao je Alejandro Castillo Jimenez, te istaknuo kako je toj knjizi doprinos teološkim komentarom navedene kerigme dao bečki nadbiskup kardinal Christoph Schönborn u kojem tvrdi: „U ovoj katehezi sažet je na zadivljujući način čitav navještaj evanđelja. Neka ova kateheza bude slušana od mnogih, neka dotakne srca mnogih kako bi na taj način mogli biti rasplamsani ljubavlju i osnaženi u vjeri, jer samo kad nas ljubav Kristova obuzima nova evangelizacija može doprijeti do srca ljudi.” Knjigu je izdala na hrvatskom izdavačka kuća Verbum 2013. godine.
Za drugu knjigu Alejandro Castillo Jimenez je naglasio kako ju teško možemo uvrstiti u jednu književnu vrstu. „U njoj ima tragova biografije, ali to ona nije. Ona sadrži opise milosnih trenutaka, trenutaka trpljenja koje prolazi autor. U njoj će također čitatelj pronaći misli, pjesme, razmatranja, molitve koje je u autoru pobudilo poslanje evangelizacije na koju ga je Crkva pozvala zajedno s Carmen Hernandez i o. Marijom Pezzijem. Kroz ovih 506 bilješki Kiko Argüello razotkriva svoju dušu i objelodanjuje svoja najintimnija razmišlja i najosobnija iskustva zbog čega ga, sam priznaje pobuđuje stid. Upravo zbog tog stida i pomisli da se radi o zahtjevu vlastite taštine, Kiko nije htio dugo objaviti ove stranice sve do 2016. godine, kada ga jedan svećenik njegov bliski suradnik kada je prepisivao te već malo rastrgane stranice stavlja pred činjenicu da bi njihova objava mogla učiniti ogromno dobro onima koje mu je Bog povjerio”. Knjiga je 2016. objavljena u Španjolskoj i u Italiji, a ove godine i u hrvatskom prijevodu u izdanju „Tomagrafa”. Na kraju je Alejandro Castillo Jimenez dodao, kako nije moguće govoriti o Kiku, a da se ne govori o Carmen Hernandez koja je prešla Ocu dok se tiskalo španjolsko izdanje. Kiko je potaknut time umetnuo dvije nove bilješke posvećene Carmen, uz napomenu da se u svim izdanjima i prijevodima te bilješke iz 2016. moraju umetnuti, pa se tako nalaze i u hrvatskom prijevodu.
U središnjem dijelu, svoj osvrt na Neokatekumenski put, kao i knjige, poglavito novu „Bilješke 1988-2014″ dao je kardinal Cordes kojega je 1986. godine kao tadašnjeg potpredsjednika Papinskog vijeća za laike papa Ivan Pavao II. zadužio za praćenje apostolata neokatekumenskih zajednica.
Prisjećajući se prvih susreta s odgovornima Neokatekumenskog puta, priznao je, kako su na početku ti susreti bili naporni. „Povremeno su kod mene u moj rimski ured Papinskog vijeća za laike dolazili odgovorni jedne španjolske laičke zajednice. Donosili su mi pritužbe o preprekama u njihovom djelovanju u biskupijama nekih zemalja, o neprijateljskim napadima na njih, o podlim podmetanjima u crkvenim glasilima, o odbijanjima od strane mjesnih biskupa. S druge strane Ivan Pavao II. je držao ruku zaštite nad njihovom inicijativom: Neokatekumenskim putem. On je očito već kao kardinal u Krakovu prepoznao da se poslanje Crkve ne može više ograničiti na posvećene službenike; Drugi vatikanski sabor odviše jasno naučava da svaki krštenik nosi odgovornost za širenje evanđelja. Ovo novo razmišljanje potvrđuju njegove riječi iz 1976. godine na jednom susretu u okviru Poljske biskupske konferencije: Dosadašnji oblici pastorala trebaju se obnoviti. Njegova je želja bila da poljski duhovni pokret „Oaza” izmijeni oblik tradicionalne župe u model župe u kojoj bi svi njezini članovi bili uključeni u pastoral. Ovo uvjerenje utjecalo je na njegovo djelovanje i kada je postao Papa. On se naime od početka svoga pontifikata javno zauzeo za Neokatekumenski put, iako je Put u Crkvi s toliko strana bio odbijen. Svojstveno njegovom stilu on je svoju naklonost Putu izražavao javno”, rekao je kardinal Cordes, te podsjetio na riječi ohrabrenja koje je članovima Puta nakon molitve Angelusa 13. veljače 1983. uputio Papa. „Nastavite neumorno i sa uvijek novom hrabrošću vaše nastojanje u apostolatu i kršćanskom svjedočenju, naročito na području kateheza, koje su ovih godina donijele toliko dobrih plodova”, rekao im je.
Nadalje je istaknuo kako je više puta i sam nagovarao Kika da svoja svjedočanstva prenese drugima, da uspostavi bilo kakvo sredstvo za širenje tih svjedočanstava, možda izdavanje časopisa. „Nije se htio upuštati u to. Kasnije sam ga bolje razumio: U ono vrijeme vladala je ponajprije klima mnogostrukog odbijanja; mnogobrojni vjernici u Crkvi su već osudili Put i tražili vrlo temeljito ‘dlaku u jajetu’. Stoga je bilo bolje šutjeti. Danas se Kiko napokon odlučio otkriti, čak i njegova intimna razmišljanja i njegove osjećaje i njegova vrlo osobna iskustva. Za njihovo zapisivanje on slijedi u određenim trenucima uvijek svoju intuiciju, tako da često i kroz duža razdoblja ne zapisuje ništa. Nastaju aforizmi, ili također stihovi koji nalikuju psalmima. Njihova raznolikost ne dopušta određeni sažetak ili sistematizaciju”. Kardinal Cordes je upozorio, kako Kikove Bilješke „nisu samo jedan ključ za razumijevanje Neokatekumenata, one mogu i ponad ovog duhovnog pokreta biti eventualna korisna vodilja za apostolat u cjelini. Radi toga moram ponajprije izraziti zadovoljstvo zbog hrabrosti autora, koji se usudio upustiti se u tiskanje jedne knjige. Vrlo osobne izjave su inače uvijek riskantne – ne samo kada postoje protivnici. Iz njih se otkriva nešto, što inače ostaje skriveno. Otvara se prostor kojemu na drugi način ne bi bio moguć pristup. Jedna misao ili nakana mogla bi se još i povući. Ako ih se izrazi prema vani tada postaju nezatajiva činjenica. To znači također i otkrivanje vlastite osobe. Ona se izložila određenom primjećivanju, „osvajanju” od strane drugog. Drugi onda znaju o njenoj tajni, nekoga se može „uzeti za riječ”. Iako je ta riječ onome tko govori vrlo dragocjena, postoji opasnost da se tu riječ ponizi i uvuče u banalnost i prosječnost. Svaka riječ koja je izgovorena iz nutrine jedne osobe, treba i zavrjeđuje povjerenje i dobrohotnost”.
U ovoj prigodi o počecima Neokatekumenskog puta u Hrvatskoj i na prostoru bivše Jugoslavije govorio je don Giacomo Raineri odgovoran za Neokatekumenski put u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, BiH, Crnoj Gori i Makedoniji. Podsjetio je, kako su prvi itineranti došli prije 40 godina u Split gdje ih je primio nadbiskup Frane Franić, te im s povjerenjem otvorio vrata svoje nadbiskupije gdje su započeli evangelizaciju. Lijepim riječima don Raineri prisjetio se i dolaska u Zagreb, gdje ih je primio nadbiskup Franjo Kuharić, za kojega je rekao kako je bio „ponizan, pastoralan, pun hrabrosti”.
U završnom dijelu programa, kardinal Cordes je odgovorio na više pitanja, a ovom prigodom u cijelosti objavljujemo i njegov predgovor spomenutoj knjizi:
Predgovor
Ovi susreti su mi na početku bili naporni. Povremeno su kod mene u moj rimski ured Papinskog vijeća za laike dolazili odgovorni jedne španjolske laičke zajednice. Donosili su mi pritužbe o preprekama u njihovom djelovanju u biskupijama nekih zemalja, o neprijateljskim napadima na njih, o podlim podmetanjima u crkvenim glasilima, o odbijanjima od strane mjesnih biskupa. S druge strane Ivan Pavao II. je držao ruku zaštite nad njihovom inicijativom: Neokatekumenskim putem.
On je očito već kao kardinal u Krakowu prepoznao da se poslanje Crkve ne može više ograničiti na posvećene službenike; Drugi vatikanski sabor odviše jasno naučava da svaki krštenik nosi odgovornost za širenje evanđelja. Ovo novo razmišljanje potvrđuju njegove riječi iz 1976. godine na jednom susretu u okviru Poljske biskupske konferencije: Dosadašnji oblici pastorala trebaju se obnoviti. Njegova je želja bila da poljski duhovni pokret „Oaza“ izmijeni oblik tradicionalne župe u model župe u kojoj bi svi njeni članovi bili uključeni u pastoral.
Ovo uvjerenje utjecalo je na njegovo djelovanje i kada je postao Papa. On se naime od početka svoga pontifikata javno zauzeo za Neokatekumenski put, iako je Put u Crkvi sa toliko strana bio odbijen. Svojstveno njegovom stilu on je svoju naklonost Putu izražavao javno. Primjerice 13. veljače 1983., kada se veliki broj članova „Puta“ okupio na molitvi Angelusa na Trgu sv. Petra:
„Nastavite neumorno i sa uvijek novom hrabrošću vaše nastojanje u apostolatu i kršćanskom svjedočenju, naročito na području kateheza, koje su ovih godina donijele toliko dobrih plodova.
Ove riječi otklonile su određene rezerve u meni koje sam i ja na početku imao. Papa me potaknuo na veće povjerenje prema Španjolcima Kiku Argüellu i Carmen Hernández kao i Talijanu ocu Mariju Pezziju. Krenuo sam na njihove kateheze, na njihove molitve i slavio s njima sakramente. Danas zahvaljujem Bogu da nisam svoje znanje o njima ograničio na „rekla-kazala.“ Kroz ophođenje s njima Put je za mene postao istinsko duhovno obogaćenje. I ne manje važno: Osobni susret dopustio mi je doživjeti, kako je – unatoč svim protivnim vjetrovima – biljka narasla do jednog velikog, snažnog stabla.
Uvijek iznova su me na susretima dojmile pojedinosti o putu vjere Kika i Carmen, kao i doživljaji braće i sestara, koje je Gospodin na vidljiv način zahvatio. Više puta sam nagovarao Kika da ova svjedočanstva prenese drugima; da uspostavi bilo kakvo sredstvo za širenje tih svjedočanstava, možda izdavanje jednog časopisa. Nije se htio upuštati u to. Kasnije sam ga bolje razumio: U ono vrijeme vladala je ponajprije klima mnogostrukog odbijanja; mnogobrojni vjernici u Crkvi su već osudili Put i tražili vrlo temeljito „dlaku u jajetu“. Stoga je bilo bolje šutjeti.
Danas se Kiko napokon odlučio otkriti, čak i njegova intimna razmišljanja i njegove osjećaje i njegova vrlo osobna iskustva. Za njihovo zapisivanje on slijedi u određenim trenucima uvijek svoju intuiciju, tako da često i kroz duža razdoblja ne zapisuje ništa. Nastaju aforizmi, ili također stihovi koji nalikuju psalmima. Njihova raznolikost ne dopušta određeni sažetak ili sistematizaciju. U nastavku ću se dotaći nekoliko njegovih misli, međutim ne onih koje bi pripadale Neokatekumenatu kao njegovom izvornom temelju: Majka Božja, liturgija, krštenje i male zajednice vjernika. Htio bih samo istaknuti nekoliko razmišljanja, za koja mi se čini da, za sadašnje stanje u Crkvi imaju naročitu snagu izričaja. Jer Kikove Bilješke nisu samo jedan ključ za razumijevanje Neokatekumenata, one mogu i ponad ovog duhovnog pokreta biti eventualna korisna vodilja za apostolat u cjelini.
Radi toga moram ponajprije izraziti zadovoljstvo zbog hrabrosti autora, koji se usudio upustiti se u tiskanje jedne knjige. Vrlo osobne izjave su inače uvijek riskantne – ne samo kada postoje protivnici. Iz njih se otkriva nešto, što inače ostaje skriveno. Otvara se prostor kojemu na drugi način ne bi bio moguć pristup. Jedna misao ili nakana mogla bi se još i povući. Ako ih se izrazi prema vani tada postaju nezatajiva činjenica. To znači također i otkrivanje vlastite osobe. Ona se izložila određenom primjećivanju, „osvajanju“ od strane drugog. Drugi onda znaju o njenoj tajni, nekoga se može „uzeti za riječ“. Iako je ta riječ onome tko govori vrlo dragocjena, postoji opasnost da se tu riječ ponizi i uvuče u banalnost i prosječnost. Svaka riječ koja je izgovorena iz nutrine jedne osobe, treba i zavrjeđuje povjerenje i dobrohotnost.
1. Autor je na izniman način uronio u bijedu ljudi. On se susreo s njihovom višestrukom nevoljom, dragovoljno ju je dijelio i duboko trpio zbog nje. Ipak, zahvaljujući milosti on nije usredotočen samo na socijalne probleme. On prepoznaje istinski uzrok bijede u zlu i grijehu. Zato se on prije svega počinje boriti protiv otuđenja od Boga. I tu prepoznaje svoj poziv, širiti ljubav Gospodina i Otkupitelja. On primjerice piše: „Nadilaze me tvoje čežnje, odveo si me do drugih, ispunio si moje srce tvojim smilovanjem i ostavio sam sve. I ondje, među siromasima, živio si Ti umjesto mene. (br. 478). Za Kika filantropija nema prednost u crkvenom poslanju niti on polaže svu nadu u promjenu društva ili politike.
2. Revnost za Božju stvar ga neprestano potiče. „Daj mi revnosti za dom tvoj koja će me izjedati, i učiniti me nevinim, malenim, siromahom: jedino Ti u meni. Neka me ljubav prema tvojoj Crkvi proždire“. (br. 141). Ova revnost stoji u službi Nove evangelizacije na koju je tada papa Ivan Pavao II. pozvao: „Udijeli mi, Gospodine, revnost za tvoj dom … „da upoznaju Tebe i tvoga poslanika, Isusa Krista. Nova Evangelizacija. Ljubav za tvoju Crkvu, za bogoslužje“ (br. 146). On razmišlja o svojoj revnosti i nalazi njen izvor u samom Bogu. „Revnost je bit ognja Duha Svetoga. Božja je bit njegova ljubav, njegova goruća želja za našim spasenjem.“ (br. 437). Neumornost ga potiče na djelovanje. „Neka revnost tvoje ljubavi preplavi moje srce i ja bih mogao krenuti. Konvivencije, navještaj Kerygme, dvadeset tisuća svećenika za Kinu. Indija, Laos, Kambodža, Vijetnam… Indonezija, Borneo, milijuni i milijuni ljudi koji Tebe ne poznaju“ (br. 470). On izlazi vani, ne sjedi skrštenih ruku grijući se u nekom ugodnom uredu. Znakovite su zrakoplovne udaljenosti koje neprestano poduzima. Jedan on njegovih najužih suradnika uvjerava: Od sredine sedamdesetih godina neprestano su bili na putovanjima po cijelom svijetu. Uskoro će biti toliko prijeđenih milja, da mogu računati da su u svakom desetljeću više puta obišli zemaljsku kuglu. Pritom su to bila sve samo ne turistička putovanja. Mogli bi ga slobodno nazvati svojevrsnim maratoncem navještanja.
3. Posvemašnja sigurnost u njegovo vlastito karizmatsko poslanje ne izdvaja ga od hijerarhijske strukture Katoličke Crkve. On ne želi nikakvu „slobodnu zajednicu vjernika“, on štoviše drži da njegovo poslanje potječe od Krista i da je nemoguće odstupiti od njega. Kada inicijatori Puta ulaze u novu zemlju i šalju obitelji „Puta“ u misije po svijetu, on se ne želi odreći snage euharistijskog slavlja (br. 404), čije predsjedanje spada na prezbitera; kad je na Duhove 2006. godine, krenulo sedam novih Misija, one su to učinile s „njihovim prezbiterima“ (br. 406).
Zasigurno nikome nije ostala neprimjećena i „katehetska snaga“ katehista laika s „Puta“: nerijetko njihove riječi jačaju vjeru i snagu djelovanja također i posvećenih osoba. Unatoč tome, Kiko ističe uvijek iznova svećeničko poslanje. Pri predstavljanju na velikim susretima (konvivencijama) oni se posebno imenuju i pozdravljaju. On zna, uvijek je potrebno „voljeti svećenike“ (br. 189); on ustanovljuje u svim nacijama „susrete svećenika, koji obavljaju Put“; žali zbog njihovog premještaja iz župa, jer se zbog takvih postupaka „korak po korak zajednice ubijaju“ ( br. 211). Na biskupe gleda kao na one koji su „pomazani sakramentom reda“ (189) i poziva ih na dirljive susrete na razini kontinenata, jer se tamo jača vjera i ovih često kroz trpljenja kušanih pastira. (187; 289; 365; 409; 320). On se uvijek iznova raduje osnivanjima novih sjemeništa „Redemptoris Mater“ (153; 168; 185; 282 i sl.) Također je u njemu vidljiva raspoloživost u vjeri prema Petrovom Nasljedniku.
4. Sastavljač otvara u svojim Annotationes (Bilješkama) dubinu svoje duše u potpunosti. Potpuno je razumljivo da je dugo bio neodlučan (457), dopustiti drugima da sudjeluju u njegovim molitvama, zazivima u pomoć, njegovim hvalama i tužaljkama. Ipak, i prije njega veliki su muškarci i žene riskirali, te su dopustiti drugima da čitaju nutrinu njihova srca. Tako bl. John Henry Newman otkriva u svojoj Apologia pro vita sua svoja najdublja iskustva i motive njegovog obraćenja u Katoličku Crkvu. Njegov dugi govor obrane, kojeg je odmah nakon spomenutog spisa objavio, doduše više je jedna biografija. Ipak, on dopušta da u njemu sve više govori njegovo skriveno Ja i otkriva najdublje korijene svoga djelovanja. „Solus cum solo“, tako opisuje intimnu povezanost i dijalog svoje duše s Bogom. Također vidimo kako on sve više razumije Božju volju; „Sine, daj mi svoje srce“ (Usp. Apologia pro vita sua, New York 1956, ovdje 285) Slično i Kiko vodi razgovore s Bogom i Kristom i moleći promišlja u kratkim poticajima „događaje veselja, ljubavi prema Bogu, strah, i tjeskobu“. Na ovaj način on nas vodi za sobom. Uživljavanjem u njegovu situaciju duša čitatelja se uzdiže prema Bogu, u odlučnom upućivanju vjernika na Božju Riječ (211; 468) – nalazimo više od 400 citata iz Svetog Pisma, u razdobljima osjećaja duboke napuštenosti od Boga (294; 493), u sreći i radosti ( 359; 375). Za to zaslužuje zahvalu. Prateći jednog brata na ovom Putu, zaista možemo mnogo naučiti o našem vlastitom predanju Bogu.
Bilješke (Annotazioni) nas stavljaju u Božju blizinu. Tamo je njihovo mjesto. Ipak one se ne gube u duhovnoj sebičnosti. Kikova iskrena osobna blizina Kristu nipošto ga nije vodila prema religioznom intimizmu, licemjernoj, pretjeranoj i lažnoj pobožnosti sa malo nakrivljenom glavom u lažno pobožnom stavu niti ga je udaljavala od ljudi. Intimnost s Gospodinom ne zaboravlja svijet i društvo, uvijek misli na apostolat i poslanje. Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća Kiko je započeo s Carmen Hernandez u barakama Madrida svjedočenje vjere među siromasima; on je svjedočio svoju vjeru ljudima oko sebe. To je bio početak „Neokatekumenskog puta“. On je opisan u izdanju „Kerigma. U Barakama sa siromasima“ (Usp. Kiko Arguello, Kerygma, Sankt Ottilien 2013).
Karizma, koju je Duh Sveti povjerio inicijatorima Neokatekumenata zarazila je svojom snagom mnoge druge. Njezino širenje u međuvremenu postaje impresivno. Na početku 2018. godine možemo navesti sljedeće činjenice:
Oko milijun članova u 128 nacija;
120 sjemeništa Redemptoris Mater sa oko 2300 bogoslova i
15000 „obitelji u poslanju“ u 108 zemalja.
Čudesno je obzirom na ovaj rast da on nipošto nije potican pastoralnom prilagodbom. Neomiljeni zahtjevi evanđelja i crkvenog učenja na „Putu“ se ne prešućuju; odmak od pretjerane navezanosti na posjedovanje; ljubav prema čistoći, neprestana spremnost za pomirenje s protivnicima i neprijateljima, često slavljenje sakramenta pomirenja, euharistije, prihvaćanje katoličkog nauka o ženidbi.
Kako je mogao „Put“ unatoč tolikoj „udaljenosti od stvarnosti“ modernog doba, privući toliko mnogo vjernika i udaljenih. Zasigurno na ovo pitanje nema određenog i točnog odgovora. Jedan od mnogih razloga je njegova blizina životu.
Bez sumnje su filozofske spoznaje „prosvjetiteljstva“ snažno utjecale na naše razmišljanje i djelovanje. Povijest duhovnosti naziva rezultat toga procesa „sekularizacija“. Moglo bi ga se nazvati odvajanje svijeta vjere od stvarnog života. Tko razmišlja i osjeća poslanje Crkve ne može zaobići činjenicu da se u ovom nesretnom jazu između svakodnevnog života i vjere krije najveći izazov današnjih dana. Neokatekumenski put se očito uspješno brani od ovoga problema. On vrši ciljani pastoral, koji želi nadići spomenuti rascjep. Slovo i duh Drugog vatikanskog koncila nalaze u pastoralu Puta pouzdan odjek. Treba ovdje spomenuti najmanje nekoliko natuknica:
- Praćenje vjernika jedne određene zajednice
- Uranjanje u Božju objavu uspoređivanjem dijelova Svetog pisma s biblijskim ključnim pojmovima
- Uvođenje u čitanje Božje Riječi, u kojem pojedinac pokušava otkriti što njemu kaže riječ; da bi nakon toga bila razmjena iskustava u jednoj grupi.
- Redoviti susreti u malim grupama za iskreni razgovor o kušnjama u vjeri, o brigama i radostima svakodnevice.
- Molitva jutarnjih pohvala u obiteljima s često mnogobrojnom djecom, koje pomažu svjedočenju vjere među generacijama, spontanoj molitvi u slobodi i povjerenju djece u Boga.
- Veliki, često međunarodni susreti, oni prenose katolicitet katoličke Crkve i bude misionarski duh.
- Redovito slavlje sakramenta pomirenja koje se odvija sa zajedničkom pripravom i pojedinačnim sakramentalnim odrješenjem
- Euharistijsko slavlje u malim zajednicama; uvijek se pripravlja savjesno, pažljivo slijedi liturgijske smjernice Crkve te se u okviru toga odražava realnost svakodnevice i kršćanska radost. Tako vjernici postaju „Bogu ugodan prinos“ (usp. Rim 15,16)
Možda se ovo ne odnosi na Hrvatsku. Možda postoji drugo istraživanje za vašu zemlju:
Najnovije ispitivanje „Instituta za demoskopiju Allensbach“ jasno nas suočava sa činjenicom da kršćanstvo možda još u svjetonazoru nekih današnjih ljudi ima određeno mjesto; ali na njegovo djelovanje i razmišljanje gotovo uopće ne utječe. U naslovu komentara, koje proširuje ovu gornju tvrdnju piše: „Rastući broj Nijemaca misli da je njihova zemlja snažno prožeta kršćanskim vrednotama. U svakodnevici ipak to ne igra nikakvu ulogu. (FAZ od 20.12.2017.) Neokatekumenski put pokušava naći odgovor na pastoralni izazov modernog rascjepa između vjere i života. Njegova terapija ne donosi plodove samo za njega, već i preko njega kao pastoralni poticaj za cijelu Crkvu.
Papa Benedikt XVI. kao osjetljiv teolog i brižan pastir nije prestajao, uvijek iznova upućivati na slabu vjeru u našem vremenu. Izdanja knjiga, priručnici, kateheze i propovijedi dovode ovu nesigurnost na svjetlo, analiziraju je i pronalaze u suvremenom „zaboravu Boga“ njezine najdublje korijene. Na kraju ona je naličje naše vlastite i površne samodostatnosti. Na svojoj posljednjoj Misi polnoćki u bazilici sv. Petra (2012) Petrov nasljednik se iznova osvrće na sekularizaciju i postavlja pitanje:
„Nalazi li Bog mjesta u našem razmišljanju? Metode našega razmišljanja su tako postavljene da ga u stvari i ne bi trebalo biti. Iako se čini da kuca na vrata naših razmišljanja, njega se mora udaljiti određenom mislenom teorijom. Razmišljanje mora biti, kako bi bilo ozbiljno, tako postavljeno da „pretpostavka o Bogu“ postane suvišna. Nema mjesta za njega. Također i u našim osjećajima i volji za njega nema mjesta.“
Kakav blagoslov za Crkvu, da Bog ne uzvraća istom mjerom onima koji su zaboravili na Boga. Dok smo ga mi proglasili mrtvim i praktično ga smatramo suvišnim, on nas ne zaboravlja. On štoviše uvijek iznova ulazi u našu povijest. Upravo novi „duhovni pokreti“ čine opipljivom činjenicu da je on živ. U muškarcima i ženama otvorenima za Boga šalje nam glasnike koje možemo razumjeti samo polazeći od Boga. Oni se bezuvjetno oslanjanju na njegovu Riječ i povjeravaju se vjeri Crkve. Kroz dinamiku koju pobuđuju, postaje nepobitno da evanđelje ne pripada prošlosti, već da ono može dotaknuti srce čovjeka našeg vremena. Oni postaju u Crkvi i svijetu znakovi Božje neslomljive želje za spasenjem čovjeka i njegove bezuvjetne ljubavi prema njemu.
Paul Josef kardinal Cordes
Godine 1986. od pape Ivana Pavla II. imenovan za praćenje „Neokatekumenskog puta“
