Neokatekumenski put

ponedjeljak, 10. lipnja 2013.

SVJEDOČANSTVO VJERE OBITELJI MAJK

Prvog dana Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, u večernjim satima 18. siječnja u katedrali Srca Isusova u Sarajevu upriličeno je Ekumensko bogoslužje Riječi u organizaciji Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Bogoslužje je predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Tijekom bogoslužja svoje svjedočanstvo iznijela je obitelj Majk koja živi u Sarajevu. U ime cijele obitelji govorio je otac Arek. Njegovo svjedočanstvo donosimo u cijelosti:

Online Shop✅

Zovem se Arek, moja supruga Marzena (Mažena). Imamo petoro djece. Najstariji sin već je oženjen i čeka prvo dijete, a najmlađa kći pohađa 7. razred osnovne škole. Mi smo Poljaci.

Naš brak postoji samo zbog vjere i po vjeri. Dolazimo iz različitih realnosti. Marzena je odgajana u višečlanoj tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Ja sam jedinac, moji roditelji nisu išli u crkvu i oni su se rastavili kad sam imao 5 godina. Većina mojih poznanika i prijatelja, bila su djeca iz rastavljenih obitelji, tako da sam odrastao sa uvjerenjem da brak uopće nema smisla. Kao mladi smo se upoznali u zajednici Neokatekumenskog puta koja nam je polako otkrivala ljepotu kršćanskog braka.

Ova zajednica nas vodi ka odrasloj vjeri. Zahvaljujući vjeri u Isusa Krista, koji je pobjednik nad smrću, još uvijek je moguće živjeti zajedno! On svaki dan iznova pobjeđuje našu unutarnju smrt, tj. našu oholost, egoizam, itd i daje nam mogućnost da se pomirimo i živimo u ljubavi i zajedništvu. Zato je najvažnije za našu obitelj - molitva, Riječ Božja i sakramenti. Ako ne bi bilo tako, sigurno bi živjeli kao društvo kojim smo okruženi. Ne bi imali toliko djece, ukoliko bi uopće bili u braku. Neokatekumenski put nam pomaže da bi mogli biti otvoreni životu, odgajati djecu u vjeri i gledati potrebe drugih. U zajednici, također imamo svaku moguću potporu od bračnih parova sa puno djece.

Danas, nakon gotovo 24 godine braka,zahvalni smo Bogu za velika djela koja je učinio u našem životu. Sretni smo što nas je stvorio kao obitelj!

Iz zahvalnosti Bogu i Crkvi, napustili smo našu domovinu i živimo 12 godina kao obitelj u poslanju. Danas, Europa doživljava veliku krizu obitelji i braka. Svjedočanstva mnogih ljudi koja dođu, na poseban način do nas, su takva da su se mnogi odlučili stupiti u brak i otvoriti se životu, jer su ih ohrabrile ovakve obitelji kao što je naša. (kta)

Preuzeto sa: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=36094

nedjelja, 9. lipnja 2013.

Poljski rocker: Moja obitelj uči me što znači živjeti za druge

Poljski roker: Imam sedmoro djece i zahvaljujući tome živim ispunjen život.

Online Shop✅

To što imamo više djece sigurno je povezano i sa sredinom u kojoj živimo. Već 20 godina članovi smo zajednice Neokatekumenskog puta, a u njoj je puno obitelji s više djece. Nas u našoj odluci podupiru činjenice, poput istine da onaj koji ima više djece ima život – nastavio je Friedrich.

Poljski glazbenik Robert “Litza” Friedrich, obraćenik na katoličku vjeru i glavna kreativna snaga u nekoliko bendova s pjesmama kršćanske tematike, progovorio je na televizijskoj postaji TVN, poznatoj po svojim “liberalnim” stavovima, o svojoj obitelji sa sedmero djece i duhovnoj dimenziji života u višečlanoj obitelji.

Friedrich (45), nadimkom Litza, u Poljskoj je dobro poznat i izvan kršćanskih krugova, kako zbog činjenice da je prije obraćenja svirao u najpopularnijoj poljskoj heavy metal skupini Acid Drinkers, tako i zbog toga što su mnogi njegovi glazbeni projekti nastali nakon njegova obraćenja, poput dječjeg zbora Arka Noego ili benda Luxtorpeda, probili granice kršćanske glazbene scene.

Poznat je i po svom javnom svjedočenju vjere u Isusa Krista, ali ovo je njegovo svjedočanstvo posebno snažno odjeknulo jer je riječ o gostovanju na postaji koja je dobro poznata po promicanju “liberalnih” i anticrkvenih stavova. Litza je gostovao u mozaičnoj emisiji Dzien Dobry TVN, a tema je bila treba li imati obitelji s više djece.

- Ljubav podrazumijeva rađanje djece. Ako se supružnici vole, onda je potpuno normalno da imaju djecu – rekao je Litza odgovarajući na pitanje kako su se on i supruga Dobrochna odlučili na sedmoro djece. Litza je nedavno postao i djed, nakon što je njegova najstarija kći rodila sina.

- To što imamo više djece sigurno je povezano i sa sredinom u kojoj živimo. Već 20 godina članovi smo zajednice Neokatekumenskog puta, a u njoj je puno obitelji s više djece. Nas u našoj odluci podupiru činjenice, poput istine da onaj koji ima više djece ima život – nastavio je Friedrich.

“Kako to mislite: Onaj koji ima više djece ima život?”, upitao ga je voditelj, a Litza je odgovorio:

- Često se događa da se ljudi boje imati više djece ili ući u ozbiljan brak samo zbog jednoga: straha od umiranja, odricanja. Probudite se ujutro i pomislite: E, danas bih mogao raditi ovo. A vaša djeca i vaša žena kažu: Ne, radit ćeš nešto potpuno suprotno. O takvoj vrsti umiranja i odricanja govorim. Vidim to odricanje i na svojoj ženi. Trudnoća i porod nisu baš nešto najugodnije za proći, pa onda slijedi dojenje, suzdržavanje od hrane i slično. To su samo detalji, ali tu je riječ o odricanju od sebe za drugoga. Čovjek otkriva kako upravo u tome odricanju može pronaći radost, puno veću od one koja se nalazi u realiziranju samoga sebe – ispričao je Friedrich i dodao kako život u višečlanoj obitelji dobro priprema ljude za funkcioniranje u zajednici.

- Moj zet je odrastao u obitelji s desetoro djece. On nije onaj tip čovjeka koji se ujutro budi i misli da cijeli svijet pripada njemu i da mu svi oko njega trebaju služiti. On naprosto zna da je živjeti za drugoga nešto prekrasno. To je otajstvo. Čovjek “umire” za drugoga i kroz to odricanje nalazi puninu života – pojasnio je Poljak i rekao kako, naravno, ima obitelji koji nemaju ili imaju manje djece, ali to ne znači da je takav brak neuspješan ili bez ljubavi koja je temelj svega.

U emisiji je gostovala i povjesničarka crkve Magdalena Ogorek, koja ima jedno dijete i koja je rekla kako je to njezina svjesna odluka jer želi svome djetetu osigurati najbolji odgoj i najbolje uvjete odrastanja.

Nakon što je voditelj rekao kako mu se čini da je odabir između manje i više djece zapravo odabir “između ljubavi i kvalitete odgoja”, Litza je reagirao:

- Netko će reći da moja djeca imaju sedam puta manje nego dijete koje nema braće i sestara. To nije istina. Jer ono što je djetetu potrebno više od svega jest da vide da se roditelji vole. Rođen sam u 1960-ima i velika tragedija moga naraštaja jest da puno mojih vršnjaka dolazi iz uništenih, razvedenih brakova. Ljudi kao da nisu znali kako se voljeti do kraja.

Voditeljica programa izrekla je tezu koju zastupaju neki znanstvenici o tome kako u manjim obiteljima odrastaju “djeca bolje kvalitete”.

- Znaš što, ta teza je žalosna – rekao je Friedrich i nastavio:

- Taj koji je tu tezu izrekao je kriptofašist. O čemu je tu riječ: o stvaranju naprednije rase? Čovjek uvijek ima vrijednost. Ja i moja žena izgubili smo prije mjesec dana dijete. Pet godina planiramo dijete, a sada je supruga imala spontani pobačaj. Neki moji prijatelji rekli su nam: Zar se ne bojite sa 45 godina imati djecu, mogu biti bolesna? Ja u svojoj široj obitelji imam slučaj da se rodilo dijete s Downovim sindromom. Njegovi roditelji su presretni, to dijete je cjelovita prava osoba. Svojoj djeci sam rekao da ovo dijete koje smo izgubili ima istu vrijednost kao i njihov djed. Možda nema takvo životno iskustvo, ali je jednako vrijedna osoba – svjedočio je svoju vjeru Litza, a nakon što je jedan od voditelja upozorio kako i Poljska kao većina europskih država ima problema s natalitetom Robert Friedrich je odgovorio:

- I upravo ta suvremena Europa u kojoj se toliko govori o kvaliteti – umire

Preuzeto sa: http://www.bitno.net/vijesti/poljski-roker-imam-sedmoro-djece-i-zahvaljujuci-tome-zivim-ispunjen-zivot/

.

petak, 22. veljače 2013.

Kateheza o ikoni Svete Nazaretske Obitelji

Online Shop✅

U rujnu 1997. bili smo svjedoci veoma važnog događaja u Crkvi – svjetskog susreta obitelji sa Svetim ocem Ivanom Pavlom II u Rio de Janeiru. Ovaj susret je važna pomoć za novu evangelizaciju u spašavanju današnjih brakova i obitelji koje su najčešća meta napadaja Zloga. Sveti otac sustavno upozorava na činjenicu da se svijet danas nalazi u razdoblju krize autoriteta, a to ne samo u društvu, nego i u Crkvi, a prije svega u obitelji. Papa kaže da đavao napada obitelj tako što želi uništiti sliku Boga u ženi, zato što iz nje, kao i iz Boga, izlazi život. Isto tako želi uništiti i sliku Boga u ocu koji svojom odgovornošću i brigom za obitelj predstavlja Boga Oca. Stoga će obnova društva doći samo kroz obnovu Crkve, obnova Crkve kroz obnovu obitelji, a obnova obitelji kroz obnovu ovih dviju ključnih osoba. Kardinal Alfonso Lopez Trujillo, predsjednik papinskog savjeta za obitelj je prije spomenutog susreta u Brazilu zamolio španjolskog slikara Kika Arguella, inicijatora Neokatekumenskog puta, da tom prigodom naslika ikonu koja bi naglasila značenje obitelji u Crkvi, a nadasve značenje uloge oca u obitelji. Autor je prvo tražio motiv za ikonu. Inspirirala ga je freska iz neke crkve koja je prikazivala bijeg nazaretske obitelji u Egipat. Zato je slikar odlučio naslikati ikonu Svete Obitelji „na putu“, na putu iz Jeruzalema nakon blagdana, kada je Isusu bilo dvanaest godina. Kod Hebreja je dječak s navršenih trinaest godina života bio smatran odraslim i od te dobi je mogao čitati Toru u sinagogi. Zato dvanaestogodišnji Isus na ikoni predstavlja odrastajućeg čovjeka.

Navikli smo se na tradicionalnim ikonama vidjeti Isusa u naručju majke. Ovdje vidimo kršenje tog ikonopisačkog pravila, ali samo zato da u prvom planu bude duh obitelji. Isus je smještan na ramena oca čime se istakla uloga oca u odrastanju djece, činjenica da otac treba biti potpora svom djetetu, pogotovo onda kada dolaze problemi u odrastanju. Narušavanje ovog načela zadaje djetetu ozbiljne rane koje kasnije nosi sa sobom u život. Stoga je važno da otac posveti puno vremena svojoj djeci koja sazrijevaju i da ih ne šalje u svakoj situaciji majci. Ako je ocu zaista stalo do odgoja, onda će puno vremena provoditi u obitelji, a ne na poslu. To znači da će se po završetku radnog vremena posvetiti obitelji i neće donositi posao kući.

Za vrijeme odrastanja počinju se pojavljivati prvi ozbiljni problemi i krize. Na ikoni vidimo kako otac čvrsto, s obje ruke, drži svog sina za noge i time kao da je rečeno da je otac taj koji upravlja korake svoga sina. U razdoblju odrastanja dijete treba osjećati potporu upravo od strane oca, koji treba objašnjavati svom djetetu da su krize potrebne za njegov rast u vjeri. Uloga oca nije olakšavati život djeteta tako da će ga naučiti zaobilaziti probleme, nego tako što će ga ohrabriti i reći mu: „Ne boj se, to je dobro za tebe. Bog zna zašto je to dozvolio i on će ti pomagati!“. Time će usmjeriti pažnju djeteta prema Bogu onda kad bude u krizi. Slično potiče svoju braću apostol Jakov: Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje, znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću (Jak 1,2-3).

Čvrstim držanjem ruku oca je prikazano sljedeće važno načelo, to da je u obitelji otac predstavnik zakona i izvršitelj moći. Bog je povjerio odgovornost za brak i obitelj muškarcu. Već u raju vidimo ovu nakanu Boga kada nakon grijeha, unatoč tome što ga je prvog počinila žena, Bog poziva na odgovornost muškarca: Jahve, Bog, zovne čovjeka: "Gdje si?" - reče mu. (Post 3,9) A što se događa nakon grijeha onda, kada muž izgubi Duha Božjega? Muškarac se želi osloboditi odgovornosti i prebacuje ju na ženu: Čovjek odgovori: "Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla pa sam jeo." (Post 3, 12). Ovo se događa u svakom braku onda kada muž izgubi Duha Svetoga. Odriče se svoje odgovornosti. Žena odbija prokletstvo grijeha koje joj je Bog objavio“...i on će vladati nad tobom.“ (Post 3,16) i vrlo rado preuzima odgovornost. Zato je u mnogim obiteljima muž „papučar“, o svemu u domaćinstvu odlučuje žena. O tome gdje će se živjeti, kako će stan biti uređen, tko mora što obući, kad se treba moliti, ići na misu, ići na ispovijed... To sve kontrolira i svime upravlja žena. Možda se sada većina žena pita: „A što da radim kad on nije organizirani tip.. flegma je.... lijen je.... neodgovoran je?“ odgovor na ovo pitanje naći ćemo na ikoni kada primijetimo lik Marije.

Kada se muž želi riješiti svoje odgovornosti i prebaciti ju na ženu rješenje nije u tome da ju žena preuzme i da prihvati kormilo zapovijedanja u obitelji. Rješenje je u tome da žena vrati natrag ovu odgovornost mužu. Ženina je dužnost pomagati mužu da bude odgovoran, ali ne preuzimati odgovornost na sebe. Muž lako podliježe napasti kojom ga je uvjerio đavao u raju, tomu da će lakše živjeti kad prebaci odgovornost sa sebe na ženu. Ali ovo je laž. Istina je to da muž trpi kad u obitelji vlada žena. A da ne bi toliko trpio, što čini? Kada vidi da mu je žena ukrala autoritet nema više što činiti u obitelji i ide na pivo ili vani s prijateljima. Ona se potom žali da je kod kuće sama. Muž nikad neće dijeliti svoj autoritet s ženom. Zato žena koja ima u sebi Duha Svetoga ne oduzima mužu autoritet niti ga ponižava pred djecom. U čemu je problem? Vidimo da je u mnogim obiteljima žena ta koja kuha, pere, pegla, posprema, više se moli, više se ispovijeda, više se posvećuje djeci. Na drugoj strani vidimo da je suprug nekad grub, vulgaran, egoist, kasni, voli popiti, malo vremena provodi kod kuće, ne želi se moliti, niti ispovijedati. Istina je da u mnogim današnjim obiteljima i brakovima žena biva slikom vrlina a muž slikom slabosti i mana. Ali hrabro muževi! To nije odmah razlog za razvod, zato što su točno tako funkcionirale stvari i u nazaretskoj obitelji. Žena – Marija je isto tako slikom svake kreposti. U usporedbi s mužem bila je savršenija, ta bila je bezgrešno začeta i očuvana od istočnoga grijeha, bila je puna milosti (kako ju je oslovio anđeo u navještenju), po svršetku ovozemaljskog života bila je uzeta s dušom i tijelom na nebo. Njen suprug se nije ni izdaleka mogao s njom usporediti. Upravo suprotno, vidimo da je sumnjao u Mariju, htio ju je potajno napustiti i nije imao u nju povjerenje sve dok ga anđeo nije ohrabrio (usp. Mt 1,20). Ipak se ova obitelj nije raspala, usprkos tome što je muž bio slabiji. Marija je uvijek i u svim okolnostima poslušna zato što podupire autoritet (i) slabog muža.

Ova obitelj, što se tiče ljudskog pogleda, nije bila ni u čemu posebnija od današnjih obitelji. Zato je Bog mogao dati ovaj judeo-kršćanski model obitelji za uzor suvremenoj obitelji. Razlika je možda tek u jednom. U ovoj obitelji je vladao Duh Sveti. Ali ovim Duhom mogu se napuniti i naše obitelji.

Sveto pismo bilježi dijalog Boga i Marije u trenutku navještenja. Kada je Marija bila zaručena s Josipom izgovorila je svoje „Neka mi bude!“ i oblikovala se nazaretska obitelj. Od tog trenutka kao da je Bog prestao komunicirati sa ženom i kao da komunicira u obitelji samo s ocem. Iako je u ovoj obitelji savršenije biće bila žena, možemo primijetiti kako Bog svekoliku organizaciju obitelji želi ostvarivati preko muža. A pošto oni otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: "Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi. On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat (Mt 2,13-14) , dalje: Nakon Herodova skončanja, gle, anđeo se Gospodnji javi u snu Josipu u Egiptu: "Ustani, reče, uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili." (Mt 2,19-21) dalje: Ali saznavši da Arhelaj vlada Judejom namjesto svoga oca Heroda, bojao se poći onamo pa, upućen u snu, ode u kraj galilejski. Dođe i nastani se u gradu zvanu Nazaret - da se ispuni što je rečeno po prorocima: Zvat će se Nazarećanin. (Mt 2,22-23). Ni tada kada se muž u obitelji pokazuje biti slabijim, njegova uloga u odgoju djece, u čuvanju obitelji i njenoj organizaciji se ne smije prenositi na majku. Marija u trenutku kada Josip odlučuje kamo se ide ne počinje nabrajati svoje prioritete i prednosti nad mužem da bi nametnula svoje mišljenje. Pokušajte si samo zamisliti kako bi izgledalo da je Marija reagirala ovako: „Ja sam bezgrešno začeta i zato mi ti nećeš naređivati što da radim s ovim djetetom. Ti si sumnjao u mene, a ne ja u tebe! Ne idem nikamo!“ Tako bi reagirala žena koja nema u sebi Duha Svetoga. Ali sveto pismo nas upozorava na to da kad je Josip rekao: „Marijo, pakujemo se, uzimamo dijete i vraćamo se nazad“, Marija mu nije predbacivala da je lud. Ni kada je Josip za vrijeme puta promijenio plan Marija se nije pobunila. Zato se suprug prije nego nešto odluči mora posavjetovati s Bogom i tek nakon toga povjeriti svoju odluku ženi. Josip isto tako sve odluke vezane za organizaciju obitelji donosi tek nakon razgovora s Bogom. I žena ovo vrlo dobro osjeća, odlučuje li muž kao egoist ili je njegova odluka vođena Duhom Svetim. Kada žena treba poslušati sebičnjaka ima velike probleme s poslušnosti. Ali kada vidi da muž odlučuje vodeći se voljom Božjom onda je sretna i može poslušati svoga muža. Zato muž svojom poniznošću pri odlučivanju može puno pomoći supruzi s poslušnosti. S druge strane žena svojom potpunom neograničenom poslušnošću pomaže mužu graditi osjećaj odgovornosti. Ali da bi supruga mogla tako reagirati važno je da se otac, kad o nečem u obitelji odlučuje, posavjetuje s Bogom. Zbog toga je u obitelji vrlo važna molitva. Na ikoni su svi ovi stavovi Marije izraženi naklonjenom glavom kao znakom podložnosti mužu i ispružene ruke koje su znak predanja Božjoj volji. Svaka kršćanska supruga može s nadom iščekivati ispunjenje Božje riječi: da urazumljuju mlađe neka ljube svoje muževe, djecu, neka budu razumne, čiste, kućevne, dobre, podložne svojim muževima da se riječ Božja ne bi pogrđivala. (Tit 2,4-5)

Važno je da, kada otac nešto odluči, žena pred djecom podupre njegovu odluku. Kada otac kaže sinu da vani smije ostati do osam, što će učiniti taj sin? Ide mami i pregovara s njom kako bi mogao ostati dulje. Majka, umjesto da poštuje očevu riječ, ukida njegovu odredbu i dozvoljava sinu da dulje ostane vani s time da će ona to već nekako objasniti ocu. Kada sin dođe k njoj pregovarati, trebala bi uvijek pitati sina za očev stav: „što ti je rekao otac? Ako želiš ostati vani duže idi i dogovori se s ocem. Ja ne mogu mijenjati njegovu odluku.“ Zašto je ovaj princip ponašanja tako važan? Zato što dijete vidi jedinstvo supružnika. Vidi da su roditelji jedno tijelo i jedan duh kako ih na to potiče i sveti apostol Pavao: Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh - kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! (Ef 4,2-4). Ovo bračno jedinstvo je za dijete vanjski znak koji mu daje vjeru i dokaz je Božje ljubavi i života vječnog: ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio. (Iv 17,23). U mnogim obiteljima se majka, kako bi stekla naklonost djece, bori jednim užasnim oružjem. Počinje djeci pričati o pogreškama njihova oca, o tome kako je s njim imala težak život. Nitko ne niječe da žena stvarno može imati težak život s mužem, ali rušiti autoritet oca pred djecom je najgore što može učiniti. Kasnije joj se to može osvetiti i srušit će joj se cijeli svijet. U mnogim obiteljima supružnici žele riješiti svoje bračne probleme kroz djecu i to tako da pričaju djeci o pogreškama svojih partnera. Ali put ne vodi tuda. Tako se problem neće riješiti.

Iako je Isus na ikoni smješten na ramenima Josipa – oca, njegov pogled uprt je na majku. Tim je prikazana harmonija u odgoju. Otac je onaj koji može imati i fizički kontakt pri odgoju (Josip dodiruje Isusa), ali majka je ona koja treba imati emocionalni odnos s djetetom. Njene riječi upućene djetetu bi trebale biti ljubazne. Na ikoni je to pokazano tako što je jedini kontakt između majke i djeteta Riječ Božja koje u sebi sadrži naboj ljubavnog pisma. (Na ikoni Marija predaje Isusu svitak Božje riječi). Bila bi to loša kateheza (zao vanjski znak) kada bi dijete bilo udareno tom istom rukom koja mu kuha, pere, oblači ga i kupa. Neke kršćanske obitelji imaju lijep običaj da sa djeca nakon ručka, ne samo pomole i zahvale, nego i poljube mami ruku. Nije da želimo ovo obvezno uvesti u obitelji, nego želimo da si majka dublje osvijesti poslanje svojih ruku u obitelji. Zato majka ne smije kažnjavati nego mora prepustiti izvršavanje moći ocu.

Majka se treba brinuti o emocionalnom razvoju ponajviše tako što neće dijete odgajati neurotično. Sama činjenica gubitka Isusa koja se dogodila pri povratku iz Jeruzalema pokazuje osobnu slobodu koju su darovali roditelji Isusu u odgoju. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. ⁴⁴ Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. ⁴⁵ I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. ⁴⁶ Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. (Lk 2,43-46) To je dokaz da Isus u obitelji nije bio teroriziran. Na tom primjeru vidimo kako ovi roditelji ne smatraju dijete svojim vlasništvom nego darom od Boga i da je Bog taj u čijim je rukama život njihova djeteta. Jedan od najvećih darova koje dijete treba dobiti odgojem je upravo dar slobode. Pogledajte samo koliko neurotičnosti i stresa doživljavaju u obiteljima današnja djeca. Zbog krasno uređenog stana moraju neprestano slušati samo – „Ostavi to, ne diraj!“. Iz škole ne smiju donijeti lošu ocjenu zato što roditelji žele imati Einsteina i mora uvijek biti u trendu i „in“ i zaobilaziti sve lokve na putu. Ali djeca se ne odgajaju tako da roditelji svako toliko dobiju „pedagoški napadaj“. Djeca se odgajaju stavovima roditelja. Ali oprez! Dijete treba osjećati strogost odgoja. Sveto pismo to na mnogim mjestima preporuča: A vi, očevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim! (Ef 6,4) (dalje usporedi Heb 12,5-11; Sir 30, 1-13; Izr 13,24;23,13-14;3,12; 19,18). Zanimljivo je da se nigdje ne spominje da bi majka mogla biti tako stroga. Ovaj svijet se protivi ovakvom duhu odgoja kada se u nekim državama donose zakoni po kojima dijete može prijaviti svoje roditelje ako su strogi. Ali sigurno je da ako dijete kuša ljubav svojih roditelja podnijet će i njihovu strogost.

Možda je najzanimljiviji detalj cijele ikone Josipovo lice. Autor je namjerno upotrijebio motiv s Torinskog platna da istakne poslanje oca u kršćanskoj obitelji. Na licu s Torinskog platna se ispunilo Izaijiino proroštvo: Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju. Silom ga se i sudom riješiše; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše. Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti, jer sam se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince. (Iz 53,2b-12). Ovo proroštvo se cijelo ispunilo na licu Isusa Krista koje znamo s Torinskog platna. Na tom licu možemo vidjeti ljubav Boga prema ljudima. Kako bi Isus mogao ispuniti to proročanstvo, i On je bio potreban svakodnevnog gledanja na ljubazno lice Oca nebeskog. A gdje drugdje ga je mogao vidjeti, gdje drugdje je mogao naučiti ove stavove ako ne iz lica svog zemaljsko oca Josipa? To je lice puno nježnosti, milosrđa, žrtve i ljubavi. Važno je da djeca u obitelji vide na licu svoga oca lice Sluge Jahvina, da vide oca koji svojom čestom prisutnošću u obitelji gubi život za njih. Od oca se djeca trebaju naučiti stavovima Sluge Jahvina.

Nije zanemarivo vrijeme koje je Isus Krist proveo u ovoj obitelji. Cijelih 30 godina roditelji su pripremali sa svojim stavovima vjere svoga sina na ispunjenje poslanja radi kojega je došao na ovaj svijet. Ovo je uloga današnjih roditelja. Dijete će se na svoje poslanje dobro pripremiti onda kada u obitelji vidi da ...svakomu je mužu glava Krist, glava ženi muž... (1Kor 11,3).

Da bi se muž mogao učiti stavovima Sluge Jahvina Bog mu je dao ženu za pomoćnicu. Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. (Ef 5,25-28). Vidimo kako suprug može preko žene učiti kako biti nježan.

U liku Josipa na ikoni možemo primijetiti sklad snage i nježnosti koja je prirodna mužu onda kada ima u sebi Duha Svetoga. Josipova snaga, odlučnost, strogost su na ikoni prikazane u njegovim rukama, a njegova poniznost, gubljenje života, nježnost i milosrđe na njegovom licu. U liku oca – Josipa se ispunjava riječ jednog istočnog oca pustinje: „ Kada imaš moć pokazuj je na van, ali u svojoj nutrini se smatraj slugom i najgorim od svih.“ Ako mužu nedostaje nježnost (lice na ovoj ikoni) – onda je on u obitelji kao tiranin. Ako mu nedostaje snaga (ruke na ikoni) – onda se to može manifestirati kroz neke poženstvenjene sklonosti. Mnogo muškaraca danas gubi svoj muški identitet. Muškarac se mora boriti za svoju muškost, ili ju može lako izgubiti. Napadi đavla su danas stvarno jaki. S druge strane nije se moguće izboriti za autoritet deranjem i grubošću. Muškarci hrabro! Bog vam želi davati svoga Duha i učvrstiti u vama autoritet kakav ima u svom planu za vas.

Jedan od znakova pri prosuđivanju radi li se o pravoj ikoni je i to da ikona mora imati ime, mora na njoj biti naziv toga što prikazuje. Na ovoj ikoni osim inicijala Blažene Djevice Marije i Isusa Krista je još jedan natpis koji ispunjava ovaj ikonopisački kriterij i u isto vrijeme potvrđuje prekrasnu misao o poslanju svake ikone, to da je ikona prozor u nebo i da pogledom na ikonu možeš dobiti život vječni. Na svitku koji Marija drži u ruci i koji predaje sinu piše: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza...“ (Lk 4, 18). Ovaj natpis zapravo govori o tome što je na ikoni. Na ikoni je žena koja je pomazana Duhom Svetim zato da gradi autoritet svog muža i da bi znala kako davati slobodu svom djetetu. Na njoj je i muž koji je pomazan Duhom Svetim zato da u poniznosti uzme na sebe odgovornost za cijelu obitelj. Nalazi se na njoj i dijete koje je pomazano Duhom Sveti zato da poštuje svog oca i majku i da je zadovoljno s odgojem.

Ove riječi su istovremeno i riječi koje je Isus Krist pročitao u sinagogi, nakon kojih je dodao: "Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima." (Lk 4,21). Vjerujem da će se pogledom na ovu ikonu isto tako ispunjavati ova riječ i da ćeš ti, koji ju gledaš i dopuštaš joj da te katehizira biti pomazan Duhom Svetim i oslobođen od grijeha. Problemi u obitelji i braku nastaju tek onda kada se odmaknemo od ovog modela kršćanske obitelji.

Što ti možeš sada učiniti?

Ako si muž, moli za dar Duha Svetoga koji ti želi pomagati da ponovno primiš na sebe odgovornost za obitelji i koji će ti pomagati izvršavati moć s poniznošću i ljubavlju.

Ako si žena moli za dar Duha Svetoga koji te, kao i Mariju, može osposobiti za građenje muževa autoriteta u njemu samom i autoriteta oca u tvojoj djeci.

A djetetu želi Duh Sveti pomoći u poslušnosti roditeljima, u zahvalnosti za odgoj i brigu i time poduprijeti sklad među roditeljima.

Ova ikona je bila predana Svetom ocu Ivanu Pavlu II. zajedno s katehezom. Kiko je rekao da je papa taj Josip koji na ovom svijetu ispunjava ulogu Sluge Jahvina zato što vidimo da on za nas gubi svoj život hrabro se suprotstavljajući duhu ovoga svijeta. On je taj koji u ovo suvremeno vrijeme nosi mlade na svojim ramenima, na njega se mladi danas mogu osloniti kada se nađu u krizi. On je taj koji ljubi nevjestu – Crkvu onako, kako Josip ljubi svoju nevjestu Mariju. Kad bi samo Crkva odgovorila u duhu ove ikone stavom Blažene Djevice Marije u poslušnosti papi i u predanju Božjoj volji!

četvrtak, 29. studenoga 2012.

U križu je spas! Nadbiskup Ante Jurić.

U križu je spas! Imajte pouzdanje u Boga i ljubite Crkvu!

Online Shop✅

Danas se govori da je vrijeme teško.

Da, teško je! A zar ne vidimo da nas Bog zove da molimo.

„Nisam postao svećenik da bih išao u mirovinu. Dok je god moguće, želim raditi za Gospodina i za Crkvu." Ove riječi, koje je nadbiskup Ante Jurić izgovorio prije deset godina kada je kao umirovljeni splitski nadbiskup preuzeo službu duhovnika Biskupijskoga misijskog sjemeništa Redemptoris Mater u Puli, na svoj su način sažetak i tumač čitavoga njegovog života. Rekli bismo: tako je živio, tako je i umro.

Ovaj dragi devedesetogodišnji nadbiskup, don Ante, jedinstven je, slobodno možemo reći, i na univerzalnoj razini: u devedesetoj godini potpuno aktivan i predan svećeničkoj službi naviještanja Božje riječi i dijeljenja sakramenata! Aktivan, neumoran do kraja i uronjen u Boga. I u devedesetoj godini svaki dan je, kao duhovnik u Puli, ispovijedao, slavio svetu misu, držao nagovore bogoslovima. Umro je dan poslije svetkovine svetoga Josipa, a nekoliko dana prije Blagovijesti, svetkovine koju je na poseban način svetkovao. Znao je da je najpotrebnije tražiti Isusa Krista, biti jedno s Njim. Primio Ga je u sakramentu ispovijedi i bolesničkog pomazanja. Umro je neposredno nakon primanja svetih sakramenata. Bio je spreman umrijeti. Kako je živio, tako je i umro. Po Kristu, i s Kristom i u Kristu! Bog mu je do kraja bio milosrdan, a on Bogu bezrezervno predan.

Rođen je 17. svibnja 1922. u Vranjicu, od oca Jakova i majke Marice. Osjetivši Božji poziv, mons. Jurić odlazi u malo sjemenište u Splitu. Odlazak u bogosloviju događa se usporedno s Drugim svjetskim ratom, zbog čega ga je bogoslovski studij odveo u Đakovo i ponovno vratio u Split. Zaređen je 18. svibnja 1947., a mladu je misu slavio 25. svibnja iste godine. Bio je župnik, odgajatelj u sjemeništu i bogosloviji, biskupski vikar. Sveti otac Ivan Pavao II. imenuje ga splitsko-makarskim nadbiskupom 10. rujna 1988., a red biskupstva prima 16. listopada 1988. Onako kako je otac odgovorio malom Anti na želju da pođe u sjemenište, tako je kasnije i svećenik Ante prihvatio izbor za biskupa: "Ne usuđujem se Bogu opirati. Neka se vrši njegova volja!".

Kao biskup osniva nove župe, jer želi Boga učiniti bliskim svakom kvartu, svakom čovjeku. Utemeljuje Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju s pravom javnosti, a posebnu ljubav iskazuje prema svećenicima i duhovnim zvanjima, kojima je posvetio najveći dio svoga života. Od 2002. do smrti, duhovnik je Biskupijskog misijskog sjemeništa Redemptoris Mater u Puli.

Rođen u brojnoj, vjerničkoj obitelji, kao sedmo od desetero djece, nadbiskup je Jurić od samog početka svog života mogao razumjeti vrijednost i težinu života. Život u zajednici od preko trideset osoba, naučio je nadbiskupa Jurića žrtvi, ali i ljubavi jednih za druge. To će izvršiti nemjerljiv utjecaj na njegov svećenički život, na njegov odnos prema radu i na njegovu istančanu osjetljivost i brigu za obitelji i djecu. Rado je spominjao svoje djetinjstvo, svoj Vranjic i Solin, uz koje je ostao vezan do kraja svog života. U monografiji Sto godina župe Gospe od Otoka – Solin, napisao je prilog znakovitog naslova: Moj život pod zaštitom Gospe od Otoka. On nije samo bio župnik župe Gospe od Otoka (1957.-1963.), nego je, kako je volio reći, cijeli njegov život bio pod Njenom majčinskom zaštitom. Njegovim zauzimanjem i papa je Ivan Pavao II., prigodom svoga drugog posjeta Hrvatskoj, posjetio Solin i susreo se ondje s mladima i crkvenim zajednicama i pokretima.

Njegovo biskupsko geslo "U križu je spas" izraslo je iz životnog iskustva, ali nadasve iz povjerenja u Isusa Krista koji nas je spasio. U križu je vidio, i to je uvijek svjedočio, Božje spasenjsko djelo. Zato nikada nije prestao naviještati vjeru koja se rađa iz križa i u križu crpi snagu. U Mariji pod križem pronašao je majku. Znao je da i uz njegov križ stoji Majka Marija, da zbog toga nikada nije sam. Uvijek je poticao na pobožnost Blaženoj Djevici Mariji, na molitvu krunice. Rado je govorio da s bogoslovima svaki dan moli krunicu, a poznato je i da je uvijek dijelio medalje Blažene Djevice Marije.

Govorio je, bez straha, o napastima, o grijehu, o zabludama kojima je izložen današnji čovjek, o utjecaju Zloga. Bog mu je dao dobro razlučivanje: jasno je vidio koje su prave opasnosti, ali i koje su istinske snage za spas čovjeka, kako pojedinca, tako i društva. Bio je neumorni propovjednik. U vremenu u kojem se čovjek zatvara, bježi u konformizam, nadbiskup je Jurić i u devedesetoj(!) godini života rado prihvaćao pozive i predsjedao euharistijskim slavljima naviještajući Isusa Krista kao jedinog Spasitelja i Otkupitelja čovjeka. Poput kardinala Stepinca, nadbiskupa Franića i mnogih velikih pastira našega naroda, i nadbiskup je Jurić u svemu iskazivao vjernost Crkvi i Petrovu nasljedniku. S velikim žarom, nepokolebljivo, do kraja života, poticao je sve, a posebno svećenike: "Imajte pouzdanje u Boga i ljubite Crkvu".

Nadbiskup Jurić je s posebnim žarom pričao o Hrvatskoj, a san o ostvarenju samostalne države Hrvatske, držao je, prije svega, Božjim darom hrvatskom narodu. Za njega je cijela hrvatska povijest, a posebno pobjeda u Domovinskom ratu, svjedočanstvo Božjeg milosrđa, Božje brige za hrvatski narod. Kako u ratu, tako i u svakoj drugoj teškoći, uvijek je isticao da imamo oružje: krunicu. "Danas se govori da je vrijeme teško. Da, teško je! A zar ne vidimo da nas Bog zove da molimo", jednostavnim, ali duboko iskustvenim riječima i stavovima, Nadbiskup je uvijek poticao na molitvu i predanje Bogu i Majci Mariji.

Svoje silno domoljublje više puta je izrazio i radošću što u internacionalnom Sjemeništu u Puli, bogoslovi svih narodnosti izvode operetu Hrvati narod svetog Petra, pjevajući "Mi smo mladi Hrvati". Činio je da mladići, koji su došli u Hrvatsku sa svih strana svijeta, zavole Hrvatsku kao svoju domovinu. Volio je isticati da je bio na osobnoj audijenciji s Ivanom Pavlom II., baš u trenutku kada je, 13. siječnja 1992., Sveta Stolica objavila priznanje neovisnosti Republike Hrvatske.

Svojim žarom sve je poticao na ljubav prema Bogu, Crkvi i domovini. Ukorijenjen u tradiciju Crkve, ali otvoren novostima Duha, nadbiskup Jurić bio je svećenik i biskup duboko ukorijenjen u tradiciju Crkve, s posebnom ljubavlju prema Svetom Ocu. Vrhunac te povezanosti bio je dolazak pape Ivana Pavla II. u Split i Solin 1998. godine. Taj događaj je za njega značio ohrabrenje u vjeri i potvrdu čvrste veze Svete Stolice i hrvatskoga naroda. U predgovoru Zbornika u čast mons. Ante Jurića, kardinal Kuharić ističe da je "u vremenu nametljivih zabluda koje odvraćaju od prave vjere i niječu bitna moralna načela života, nadbiskup Jurić bio čvrst i siguran tumač vjere Crkve". "Osoba nadbiskupa mons. Ante Jurića – piše kardinal Kuharić – izaziva poštovanje kod svakog čovjeka dobre volje koji se s njime susreće i poznaje ga, jer u njemu otkriva čovjeka načelne jasnoće i odlučne zauzetosti za sve što je pravo, istinito i dobro".

Ukorijenjenost u tradiciju Crkve, nipošto nije značila da je nadbiskup Jurić bio kruti konzervativac. Sasvim suprotno. Oštroumno je znao čitati znakove vremena. Za njega čitati znakove vremena nije značilo tek analizirati društvenu situaciju; značilo je vidjeti gdje Bog djeluje i što Bog čini, ali i vidjeti koje su stvarne duhovne potrebe današnjeg čovjeka. Ne čudi, stoga, što je isticao da odgovor na znakove vremena nije u pukom humanizmu, nego u tome da se pronađu (novi) načini kako čovjeku današnjice navijestiti Isusa Krista, jedinu pravu istinu i Spasitelja čovjeka. Kao potvrdu svoga dubokog uvjerenja, znao je spominjati riječi Ivana Pavla II., izgovorene u homiliji na Žnjanu: "Molimo da Crkva u vašoj katoličkoj zemlji zna dobro čitati, milošću Božjom, zahtjeve i zadaće nove evangelizacije. Nova evangelizacija je nova u metodi, ali uvijek ista s obzirom na istine koje naviješta".

U tom kontekstu trebamo spomenuti Nadbiskupovu poveznicu s Neokatekumenskim putem. U tom itinerariju kršćanske formacije, Nadbiskup je vidio znak vremena, jedno od sredstava nove evangelizacije, korisno za mlade, obitelji, za duhovna zvanja. Potekavši iz brojne obitelji i živeći u velikoj zajednici, znao je da samo čvrsta vjera može spasiti čovjeka i obitelj. Radovao se svakoj obitelji, a posebno su ga oduševljavale obitelji sa puno djece, jer je u njima – tako je sam govorio – vidio vjeru, pouzdanje u Boga koje je rađalo otvorenošću životu, i snagu koja može obnoviti Crkvu i društvo.

"Bog od mene traži pouzdanje djeteta!", i "ma ja mogu samo gledati na moju povijest i zahvaljivati Bogu što je u svakoj situaciji našao načina da me spasi". Biskup koji ima devedeset godina otvoreno govori kako je do zadnjeg trena potrebno ostati vjeran... I ostao je. Zahvaljujući Onomu po kojemu su mu došla sva dobra!

Dragi Nadbiskupe, znamo da si iz smrti prešao u život. Već smo počeli osjećati milosti koje nam dolaze po Tvojem zagovoru! Hvala Ti!

Izvor: www.hrvatski-fokus.hr
Edvard Punda

petak, 16. studenoga 2012.

Azijski biskupi na hodočašću u Svetoj Zemlji

U organizaciji Neokatekumenskoga puta, od 6. do 12. studenog 2012 na Brdu blaženstava okupilo se120 azijskih biskupa

Online Shop✅

Vratiti se na izvore i ponovno razmotriti evangelizaciju, i to hodočašćem u Svetu zemlju u Godini vjere – u tom se duhu, u organizaciji Neokatekumenskoga puta, od 6. do 12. studenog na Brdu blaženstava okupilo 120 azijskih biskupa, od kojih njih oko 80 iz Indije, te 50 iz drugih zemalja, poput Mianmara, Filipina, Malezije, Šri Lanke, Pakistana, Kine i drugih azijskih zemalja.

Na susretu su osim toga – kako je istaknuo Kiko Argüello, poticatelj Neokatekumenskoga puta – sudjelovali i svećenici, redovnici i laici, te katehisti – članovi Neokatekumenskoga puta. Hodočašće jača veze među pastirima azijskih Crkvi – primijetio je u razgovoru za agenciju Fides indijski nadbiskup John Barwa te istaknuo da je to vrlo važan čimbenik, posebno u Godini vjere, te kako bi se istaknula hitna potreba nove evangelizacije u Aziji. (kta/rv)
Foto: Shutterstock.com