srijeda, 11. travnja 2018.

p. Marko Glogović o pokretima u Crkvi



Online Shop

Boli me kad vidim kolika subraća ne shvaćaju da su pokreti dar i bogatstvo, iako su istovremeno i križ

Gledam kako gleda Crkva, na čelu s papom te svi oni koji su poslušni Crkvi ne selektivno, nego cjelovito: pokreti su najupečatljiviji znak obnove, najočitiji odgovor Duha na duhovne potrebe vjernika danas i najbolji mogući put evangelizacije ljudi koji ne znaju Krista i gube se u svojim životnim staklenicima gušeći svoje biće otrovom i ustajalošću uzmi-kupi-prodaj-troši-zabavljaj se-umri životnim stilom. Osobno, zahvaljujući tim pokretima, sačuvao sam svoju vjeru i zdravlje, a vjerujem i egzistenciju uopće. Život je mozaik kriza i veselja, padova i uzdignuća. Život nije crveni tepih. Znam da poneki ne vjeruju (haha) ali i mi smo svećenici samo ljudi i borimo se s mnogim ljudskim slabostima i opterećenjima. Tako, i ja sam prošao jedno vrlo teško razdoblje depresije i besmisla, na početku svećeništva.

„U TRENUCIMA PESIMIZMA, IZGUBIŠ ONU SVIJEST O PRISUTNOSTI KOJA TE LJUBI, ZOVE I TRAŽI…“

Sjedio sam u prohladnom župnom uredu, među hrpom papira, prebrojavajući nedjeljnu milostinju i pitajući se kako ću u ponedjeljak smiriti osmaše u školi, koji su mi nedavno nacrtali muški spolni organ na ploči i stavili žvaku pod rit. Dragi moji krizmanici! Vrtjelo mi se tjeskobno pitanje u glavi: jesam li zato postao svećenik? Da lupam pečate, naplaćujem sprovode i šopam se janjetinom na silnim svečanostima, na kojima moram biti uzor pedancije, perfekcije i robotike? Kako sam bio čudnovato izmoren od mase vjerskih obaveza i dužnosti te od adekvatnih i transparentnih odgovora (obrana i dokazivanja) vjernicima koji su se čudili mom celibatu kao i celulitu, mjesecima sam dane i noći provodio pred televizijom i buljio u šarenilo svijeta, tako drugačijeg od sumornog religioznog etiketiranog i ukalupiranog planeta, na koji sam se prizemljio.

U trenucima pesimizma, izgubiš onu svijest o Prisutnosti koja te ljubi, zove i traži. Krštenje u Duhu tek je početak napornog hodočašćenja. Sakramenti su polje koje treba neprestano orati. Tada, strašno me pogađala ta dvoličnost, ta sumanuta izokrenutost i neistinita neiskrenost. Đavao mi je pokazao same laži, crnilo i bljuvotine. Tu slušaš Evanđelje i primaš Tijelo Mesije, a za sat vremena psuješ i tučeš ženu. Tu potpisujem uvjerenje o prikladnosti kumstva, a čovjeka nema pedeset godina u crkvi. Tu sami bezgrešni, pravedni čistunci u kapeli na posljednjem ispraćaju drage pokojnice (čitaj: opake svekrve), a na karminama veselje podgrijano jegerom i jegermajsterom. Tu uzvišena, dostojanstvena besjeda o plemenitosti braka, pred mladenkom u 8. mjesecu trudnoće, a tamo cajke na svadbi i rastava za godinu dana.

ŠTO SAM SHVATIO I SPOZNAO U KARIZMATSKOJ OBNOVI I NEOKATEKUMENSKOM PUTU

To me proganjalo, mučilo, ubijalo. Rekoh, kad su svi takvi, pa i ja ću biti takav. Sakramenti su naš štit, vjerske obaveze naša pancirna košulja, ali nažalost može se dogoditi da od darova ne vidimo Darovatelja. Sa svojim novim laptopom, mobitelom i autom, bio sam sâm sebi samodostatan i ohol. Vidim također da su zato mnoga braća svećenici danas u depresiji, a nitko im ne zna pomoći. Osjećaju se usamljeno, zvanje im se pretvorilo u posao a iza svakog ugla vrebaju potencijalni neprijatelji: orguljašica, masoni, predsjednik općine, ljuti tata prvopričesnika ili (samo ne to) neki karizmatik. Moraju biti oličenje savršenosti, a nisu. Tako bih jednom htio čuti ovakvu propovijed: „Braćo, bio sam rob alkohola. Lutao sam, padao. Svećenik, bez vjere. Kršćanin, bez Krista. Čovjek, bez osjećaja. Ali On me pohodio, ozdravio, digao! Ja sam sada slobodan! Ja sam sretan! Tako bih želio da i vi to iskusite!” Valjda mislimo da je to za Afriku, ne za nas.
Svećenici su vrlo ranjivi i vrlo slabašni, a opet najmoćniji ljudi na svijetu, gledano sakramentalno. Ako se Petar odrekao Isusa pred Kajfom i ostalom bandom, zašto od mene tražite da budem hladan i neljudski spomenik? Grešnik sam, ali odjeven u Kristovu Krv. Griješim, ali imam Spasitelja koji me diže iz blata! Nisam supermen i ne želim biti. Svetost se ne uči iz pobožnih životopisa već se postiže nošenjem križa. Gospod mi je bio milostiv, poslao mi je pokrete, molitvene zajednice i udruge. U Karizmatskoj sam obnovi shvatio da „ne mogu služiti Bogu i bogatstvu” i da samo u sili Duha mogu „ljubiti druge kao što je On ljubio nas”. Na neokatekumenskom sam Putu spoznao da sam ohol, bijedan i jadan i da osuđujem bližnje a sam sâm sto puta gori. Sada shvaćam poslanje svećenika i krhkost čovjeka.

„I JA SAM DUGO VREMENA BIO STVARNO ŽESTOKI PROTIVNIK, PLJUVATELJ I MRZITELJ OVIH ‘SEKTI’…“

Volio bih da smo bolji, jači u Kristu, ali za sve postoji vrijeme. I jedna mrska metoda: križ. Naš je problem što križ ne želimo nositi. U pokretima sam otkrio da smo svi isti, ali da je Bog Ljubav. Tu mi je progovorio da budem prvo čovjek, a onda kršćanin i svećenik. Tu sam ponovno otkrio svoje zvanje. Sigurno, da pokreti nose i svoje probleme. Pa i brak ima svoje probleme, pa ipak nagovaramo ljude da se žene. Zato me boli kad vidim kolika subraća ne shvaćaju da su pokreti dar i bogatstvo, iako su istovremeno i križ. No, i ja sam dugo vremena bio stvarno žestoki protivnik, pljuvatelj i mrzitelj ovih „sekti” kako sam znao reći, pa znam da ništa ne možeš dokazati čovjeku koji je na bijelom konju. Mora prvo pošteno tresnut na zemlju!

Autor: p. Marko Glogović
Tekst je prvotno objavljen u časopisu Rhema.

Nema komentara:

Objavi komentar