Svećenička iskustva

vlč. Vjekoslav Kovač

Zahvalan za Božji dar izabranja

Online Shop✅

Zovem se Vjekoslav Kovač, rođen sam 26. 10. 1977. godine u Rijeci, od oca Vladimira i majke Jasenke, r. Baričević. Kršten sam u župi Uznesenja BDM u Senju, a boravim u Gerovu, u župi sv. Hermagora i Fortunata, gdje sam redovito primio i ostale sakramente kršćanske inicijacije. Posebno mi je draga uspomena primanje sakramenta krizme koju mi je podijelio blagopokojni nadbiskup Tamarut 12. 7. 1991. godine. Do krizme sam redovito  odlazio na nedjeljnu misu, potaknut najviše bakinim primjerom, koja me je zapravo najviše uvodila u vjeru i prenosila mi sve ono što je u tradicionalnoj kršćanskoj obitelji i sama primila, posebno osnovne katoličke molitve i temelje vjere. Kroz čitavo to razdoblje osnovne škole, koju sam pohađao u svome mjestu Gerovu, čitao sam i ministrirao u župnoj crkvi.  Srednjoškolsko obrazovanje nastavio sam u Općoj gimnaziji u Čabru, nakon čega sam upisao studij u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest i zemljopis. Upravo tijekom studija, točnije u došašću 1998. god., u župi sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci, Gospodin me je preko nekih prijatelja i kolega s fakulteta pozvao slušati kateheze za odrasle, te sam ponovno kušao u svome srcu radosnu vijest Evanđelja i pristupio Neokatekumenatu.

Sveti red đakonata primio sam 28. studenog 2009, polaganjem ruku mons. Ivana Milovana, biskupa porečkog i pulskog, u pulskoj katedrali, i to kao kandidat Riječke nadbiskupije. Osim roditelja i rodbine, mnogobrojnih svećenika i časnih sestara, bili su prisutni i moji gorani iz Gerova, te braća i sestre iz neokatekumenskih zajednica Zagreba, Pule, Rijeke kao i Valjeva u Srbiji s kojima sam, u tome potpuno misijskom ozračju, iskusio duboko zajedništvo u Kristu. Zahvalan Bogu za njegov dar izabranja s radošću iščekujem dan svećeničkog ređenja i slavlje svečane mlade mise. Vjerujem da će i svim župljanima biti na ponos i veselje što će ponovno nakon 96 godina jedan Gerovac slaviti svoju prvu mladu misu u goranskom Gerovu.

Neokatekumenat ili Neokatekumenski put je karizma rođena nakon II. vatikanskog sabora, ali se zapravo radi o zadivljujuće snažnom putu uvođenja u kršćanstvo, sličnome drevnoj instituciji katekumenata u prvim stoljećima Crkve. Služi nekrštenima da ih privede krštenju i krštenima da otkriju snagu krštenja. Živi se u malim zajednicama do 50 članova koji se okupljamo oko Božje Riječi i sakramenata, uz pratnju katehista i svećenika. Baš u toj maloj neokatekumenskoj zajednici u Zagrebu susreo sam, kao nikad prije u svome životu, živoga i uskrslog Krista koji me godinama čekao da mi još dublje objavi svoju ljubav i milosrđe, te mi pokaže ljepotu Crkve i sakramentalnog života. Ono sjeme vjere koje sam primio kroz vjeronauk i redovito pohađanje nedjeljne mise, čini se da poslije krizme više nije dovoljno raslo u meni. Štoviše, što sam više odrastao i sazrijevao postupno sam se udaljavao od Crkve, i poput većine prijatelja moje generacije sve više živio ne po kršćanskom, nego po mentalitetu ovoga svijeta. Zahvaljujući iskustvu Neokatekumenata, danas mogu posvjedočiti da se Bog nikada nije udaljavao od mene, nego mi je ponovno dao priliku da ovo sjeme kršćanske vjere može i dalje rasti u meni. U Crkvi sam upoznao da je Kristova ljubav jača od grijeha, i da ona prema meni i prema svima nama nikada ne umire, jer Bog se nije sablažnjavao mojih grijeha i propusta, već me tražio i oslobađao od ispraznog  načina života.

Živeći redovito Neokatekumenat s braćom i sestrama u zajednici pomalo sam otkrivao i svoj poziv u Crkvi. Gospodinov poziv na svećeništvo došao je za vrijeme moga prvog hodočašća u Svetu Zemlju u Jubileju 2000. godine. Naime, na Brdu blaženstava u Galileji, blagopokojni papa Ivan Pavao II. imao je susret s mladima iz neokatekumenskih zajednica i uputio nam riječi koje su me, s obzirom na poziv, duboko dirnule. Papa je tada rekao: »Nije slučajno što ste danas na ovome susretu! Gospodin vas je čekao ovdje!« Iako sam već tada bio potresen činjenicom da me Bog zove, nisam odmah imao snage odgovoriti na njegov poziv. Gospodin mi je iste godine pružio slijedeću priliku na hodočašću u Rimu, prigodom Svjetskog dana susreta mladih s papom, gdje sam u okviru susreta za zvanja koji organizira Neokatekumenski put, odgovorio na Božji poziv. Tako je moje zvanje obilježeno posebnim pozivom na poslanje za Novu evangelizaciju, na koju je pozvao blagopokojni papa Ivan Pavao II. i koja se ostvaruje u neokatekumenskim zajednicama.

U rujnu 2001. godine, nakon studija u Zagrebu, bio sam pozvan na neku vrstu duhovnih vježbi u međunarodni neokatekumenski centar u Porto s. Giorgio u Italiji, gdje sam zajedno s ostalih 300 kandidata bio raspoložen otići u bilo koji dio svijeta u jedno od tadašnjih 45 sjemeništa Redemptoris Mater (Otkupiteljeva Majka). Danas ih ima već 75! Mene su od kuće poslali »vrlo daleko« u svijet – točnije u Biskupijsko-misijsko sjemenište u Pulu! Inače, naše je sjemenište ustanovio porečko-pulski biskup mons. Antun Bogetić 1991. godine, te je najmlađe osnovano sjemenište u Hrvatskoj, a nalazi se na prostoru bivše vojarne koju je 1992. god. prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman dodijelio za uređenje budućeg sjemeništa. Osim što su biskupijska, sva sjemeništa Redemptoris Mater su i međunarodna, pa zahvaljujem dragome Bogu što sam svakoga dana imao milost živjeti univerzalnost Crkve, budući da i u našem sjemeništu u Puli trenutno boravi 37 bogoslova iz 12 različitih narodnosti svijeta. U sjemeništu primamo misijsku formaciju za svećenike, tako da smo otvoreni i pripremljeni ići kamo je god potrebno. Naša bogoslovska formacija osim šest godina studija obuhvaća također i 2-3 godine života pastoralne prakse – itinerancije. To je važno iskustvo pastoralnog života sa svećenikom u župi ili u nekoj ekipi za kateheze Neokatekumenskog puta. Tako sam i ja nakon studija u Puli tri godine proveo u pastoralnoj praksi – itineranciji, u različitim župama Hrvatske i Srbije, te također jednu godinu služeći u nadbiskupijskom ordinarijatu u Rijeci.

Vlč. Viktor Marković

Ustani zove te

Viktor Marković zaređen je za svećenika 29. svibnja u Newarku. Kako sam objašnjava, poziv u svećeništvo otkrio je u neokatekumenskom putu. Pet godina radio je u Moskvi gdje je upoznao neokatekumenski put kojim je ušao u Crkvu. Kršten je u Moskvi na Uskrs 1999. godine. Po povratku iz Rusije radio je uRijeci, kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture, a zatim ga je neokatekumenski put 2001. godine odveo u Newark. Rođen je u Beogradu prije 48 godina, ali cijeli je život proveo u Hrvatskoj. Jedina sestra također živi u Hrvatskoj, s obitelji u Rijeci.

Što Vas je oduševilo za neokatekumensku zajednicu?

U vrijeme kada sam susreo neokatekumensku zajednicu bio sam u jednoj krizi u kojoj sam vjerovao da nema ljubavi i da me ne nitko ne voli. Te misli su bile u mojoj glavi i u srcu. Na kateheze sam pošao zbog jedne rečenice napisane na letku: „Bog te ljubi“. Od samog početka mi je Gospodin objavio tu ljubav kroz braću koja su došla slušati iste kateheze kao i ja. To se sve događalo u Rusiji gdje je realnost bila ovakva: ljudi koji su imali veze sa strancima bili su obilježeni i imali su problema. Rusija je bila zemlja režima i takvi odnosi su uvijek dovodili ljude u poteškoće. Ta činjenica da je Gospodin objavio  svoju ljubav prema meni preko tih ljudi me privukla u neokatekumensku zajednicu.

Što je sve trebalo proći kroz neokatekumenski put do Vašeg svećeničkog ređenja?

Jedno od glavnih značajki neokatekumenskog puta je ta da se rađa jedan osobni odnos s Gospodinom. Put je odgovor za sve katekumene što to znači biti kršten, on je jedno veliko istraživanje koje rasvjetljuje naš odnos s Bogom. Kao neokatekumenu, naravno da mi se u tom periodu javilo pitanje što Bog hoće od mene i koji ja poziv imam za svoj život. Je li to brak, svećeništvo ili rad u misiji? Malo po malo vjera je počela sazrijevati, primio sam krštenje poslije tri godine, a s druge strane kada sam ušao na put, civilni brak, kojega sam imao prije, raspao se. Tijekom puta pokušao sam naći drugu djevojku za brak, međutim primijetio sam da je Gospodin odveo svaku djevojku iz mog života. Došli smo do 2000. godine i hodočašća u Rim gdje sam postavio Gospodinu konkretno pitanje: Gospodine što ti hoćeš od mene? Budi jasan u svom odgovoru. Otvorio sam Bibliju i stavio prst na jedan redak gdje je bilo napisano: „Ustani zove te“. Sljedeći dan na susretu svih neokatekumenskih zajednica ja sam imao puno pitanja za Gospodina, vezano za moj poziv i kroz govornike koji su u tom momentu govorili Gospodin je odgovorio na sva ta pitanja. Na kraju sam ga zamolio za mir u srcu, koji mi je dao i koji me oslobodio od straha pred pozivom. Poslije godine dana provedene u centru za zvanja, moji katehisti vidjeli su znakove i poslali su me na konvivenciju u Italiju odakle sam poslan u misijsko nadbiskupijsko sjemenište u Newark u državi New Jersey. Tamo sam proveo devet godina. Dio moje formacije je itinerancija - poslanje od tri godine koje sam proveo u raznim misijama: Florida, Estonija, Kentucky, Tennessee, Missouri, Ohio i Bronx.  Dio moje itinerancije proveo sam i u Rijeci njegujući bolesne roditelje.

Čime ste se bavili prije odlaska u sjemenište?

Poslije povratka iz Rusije 1999. godine počeo sam raditi u četiri riječke škole kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture. To je bilo predivno iskustvo za mene jer ono malo vjere koliko se već počelo stvarati tijekom prvih godina „puta“ mogao sam živjeti kroz svoj posao radeći s djecom gdje sam vidio kako je Gospodin stvarao jedan odnos poštivanja, a prije svega Kristove ljubavi među nama. Vidio sam da ono što mi Gospodin daje kroz put i crkvu da je prisutno na praktičan način u mom životu u mnogim sferama: posao, odnosi sa ljudima… Cjelokupan Gospodinov zahvat u mom životu bio je vidljiv i kroz moj posao.

Kako i gdje ćete služiti Kristu kroz svoj svećenički život?

Prva moja služba nakon svećeničkog ređenja bit će u župi sv. Franje Asiškog u Ridgefield Parku. Tamo ću biti župni vikar služeći Božjem narodu koji je u potrebi. Moj posebni interes su obitelji i stariji ljudi za koje mislim da su najugroženiji dijelovi populacije. Do tri godine, po nadbiskupovoj želji, ostajem u župi, a poslije toga ako mi se pruži mogućnost poći ću u misiju gdje god me nadbiskup pošalje. U župi u kojoj ću služiti je uglavnom englesko govorno bjelačko stanovništvo s jednom manjom grupom sa španjolskog govornog područja iz Latinske Amerike. To je sastav mog budućeg područja pastoralnog djelovanja.

Što biste poručili mladima koji osjećaju duhovni poziv?

Poručio bih im da se hrabro upuste u avanturu s Gospodinom, jer bez obzira na poteškoće i na unutrašnju borbu u njima velike milosti se kriju za njih i za ljude koji ih okružuju, kao što je porodica i prijatelji. Iz svog iskustva mogu reći da borba uvijek postoji, no ista je neznatna u odnosu na Gospodinove milosti koje nam daje. Gospodin se tu bori za nas! Zahvalan sam Gospodinu da mi je pokazao pravi put i obdario duhovnim pozivom kroz neokatekumensku zajednicu. Tu svoju zahvalnost iskazat ću Gospodinu kroz svoje vjerno služenje potrebnoj braći i sestrama.

Uskrsni ponedjeljak - Misno slavlje s Neokatekumenskim zajednicama

Na Uskrsni ponedjeljak 09. travnja 2012. biskup msgr. Mate Uzinić služio je koncelebrirano misno slavlje u crkvi sv. Ignacija zajedno sa neokatekumenskim zajednicama grada Dubrovnika i Korčule. Uz biskupa Uzinića u koncelebraciji su sudjelovali župnik župe sv. Andrije don Jozo Njavro, kapelan David Pahor i don Marin Lučić.

                          GALERIJA SLIKA

Online Shop✅

Posebnu zahvalnost u misnom slavlju izrazile su obitelji braće Ivana i Marjana Primorac koji u svibnju kreću u Ljubljanu u „Missio ad gentes". Naime, unutar neokatekumenskog puta postoje razne formacije, a jedna od njih je upravo spomenuto misionarsko djelovanje na kojeg se odazivlju obitelji te odlaze u mjesta gdje je vjerski život „na umoru" ili ga gotovo nema. Pozivu ljubljanskog nadbiskupa odazvale su se obitelji Primorac zajedno sa još dvjema obiteljima i jednim svećenikom. Oni će živjeti u jednom dijelu Ljubljane svjedočeći svojim životom i navješćujući Radosnu vijest.

Biskup Uzinić u propovijedi govorio je o poslanju na temelju misnih čitanja. „Svi smo mi pozvani i poslani, samo su nam različiti putovi. Ove dvije obitelji Gospodin zove da napuste Dubrovnik i krenu prema Ljubljani. Mene je pozvao da napustim Split i dođem ovdje u Dubrovnik, dok većinu vas zove da ostanete tu gdje jeste i tu budete navjestitelji njegovog uskrsnuća. A vijest o Uskrsu teško dopire do ljudi našeg vremena. I zato su potrebni glasnogovornici te Radosne vijesti. Ipak, puno veća potreba, od biti glasnogovornik, je svjedočiti tu Radosnu vijest svojim životom." rekao je na početku propovijedi biskup Uzinić te nastavio: „Spoznati Kristovo uskrsnuće neminovno potiče čovjeka na poslanje, jer ne može se upoznati Krista, njegovo uskrsnuće i nakon toga ostati u stavu nezainteresiranosti. Onda se kreće u Galileju, koja predstavlja ponajprije našu svakodnevicu. U toj Galileji Isus je živio prije odlaska u Jeruzalem, prije muke i smrti. To je onaj svakodnevni Isusov život, izlazak na more i ribarenje, hod po Kafarnaumu, trganje klasja- to je Galileja." – posvijestio je biskup Uzinić.

Vazmeno bdijenje u Zagrebačkoj katedrali

[ 8.4.2012. ]

U bdijenju 36 članova Neokatekumenskog puta župe sv. Josipa u Zagrebu, nakon dugogodišnje priprave, obnovilo krsna obećanja! Kardinal Bozanić govorio o radosti koja izvire iz uskrsnuća! 

Online Shop✅

 "U našoj Prvostolnici vidite noćas i našu braću i sestre u Kristu, odjevene u bijele haljine, poput katekumena nakon krštenja. Ovi su vjernici članovi Neokatekumenskog puta koji su poželjeli bolje upoznati i živjeti kršćansku vjeru. Prema smjernicama koje su odobrene od Svete Stolice, intenzivnijom molitvom i razmatranjem riječi Božje, kroz dulje su se razdoblje pripremali na obnovu krsnih obećanja. Podržimo ih svojom molitvom da ono što izvanjskim načinom izražavaju, snagom Duha ostvaruju u svakodnevnom životu.

Draga braćo i sestre, članovi Neokatekumenskog puta, kao vaš nadbiskup radujem vam se, čestitam vam i pozivam vas da se od sada više uključite u život svojih župnih zajednica i da nastojite biti ponizni kvasac u tijelu naše Crkve...

FOTO GALERIJA

Audijencije s papom Benediktom XVI., 20. siječnja 2012.

"Crkva je u Neokatekumenskom putu prepoznala poseban dar Duha Svetoga, koji se uključuje u sklad crkvenoga tijela"

Razgovor s utemeljiteljem Kikom Argüellom nakon audijencije s Papom

Rim, (IKA) - Nakon audijencije s papom Benediktom XVI., na kojoj je u petak 20. siječnja sudjelovalo više tisuća članova Neokatekumenskog puta, inicijator Kiko Argüello u razgovoru za agenciju Zenit zahvalio je Bogu za "predivnu povijest toga puta kršćanske inicijacije" i komentirao susret sa Svetim Ocem.
Povod za audijenciju bilo je proglašenje Dekreta koji je službeno odobrio liturgijska slavlja tog itinerarija vjere, kao i slanje stotinjak obitelji u misije ad gentes, spremnih ići zajedno sa prezbiterima u dijelove svijeta koji su izgubili vezu s Crkvom.
Susret s Benediktom XVI. Argüello je ocijenio fantastičnim. "Doista je prekrasna činjenica da su potvrđena slavlja koja označuju pojedine etape kršćanskog rasta koje je Put sastavio. Čekali smo ovaj trenutak i napokon je Crkva potvrdila Neokatekumenski put kao kršćansku inicijaciju, u njegovom nauku, liturgiji i etapama. Iznimno je važna činjenica da je Papa potvrdio da zajednice mogu slaviti nedjeljnu misu po zajednicama. To je sociološka činjenica od neizmjerne važnosti koja želi reći da euharistija stvara i oblikuje kršćansku zajednicu, čini je čvršćom, ujedinjuje ju", rekao je Argüello.
U nastavku razgovora govorio je o misiji ad gentes, koja je "jedna mala zajednica usred potpuno poganskih sredina, ili onih koje su udaljene od Crkve. Vidimo da osobe bivaju privučene od tih 'malih zajednica' sastavljenih od obitelji u poslanju, ljudi su iznenađeni ljubavlju tih obitelji prema drugima i među sobom. Oni dolaze na kateheze u kuće tih obitelji i postaju i oni sami jedna mala zajednica". Na pitanje kako sve to obogaćuje Crkvu, Argüello je odgovorio: "Možemo reći da započinjemo novu stranicu u povijesti - novu evangelizaciju, usred jedne epohalne krize koja obuzima cijelo društvo, a koja se zove sekularizacija. Mnogim osobama, ne znamo zašto, crkve smetaju; u nekim zemljama, posebno europskim, došli su do toga da su ih čak i prodali ili zatvorili. Zato sam zadovoljan i zadivljen kada, upravo s misijama ad gentes nalazimo osobe koje kažu 'hvala, jer inače ne bih nikada ušao u jednu crkvu' ili zahvaljuju za 'ljubav i prihvaćanje' koje udišu u kućama ove braće koja ih ugoste".
O planovima Puta njegov je začetnik rekao da kreću prema pokretanju jedne nove evangelizacije u cijelome svijetu. "Gledamo na nove perspektive, na primjer, i Pravoslavna Crkva je u zadnje vrijeme pokazala zainteresiranost za naš itinerari vjere. Ali nadasve, vjerujem, trebamo se pripremiti za Kinu, Vijetnam, zapravo za cijelu Aziju i imamo mnoge obitelji spremne da krenu u poslanje na istok svijeta. Osnovano je novih pet sjemeništa za pripremu mladih da bi krenuli za Kinu. "Tražili smo 20.000 mladih koji bi se osjetili pozvanima da postanu svećenici za evangelizaciju Kine i odazvalo ih se 5000", rekao je Argüello.

Online Shop✅

Draga braćo i sestre,
i ove godine sam radostan što se mogu susresti s vama i podijeliti s vama ovaj trenutak poslanja u misije. Posebno pozdravljam Kika Argüella, Carmen Hernandez i don Marija Pezzija, uz srdačan pozdrav svima vama: svećenicima, bogoslovima, obiteljima, formatorima i članovima Neokatekumenskog Puta. Vaša nazočnost danas vidljivo je svjedočanstvo vaše radosne zauzetosti u življenju vjere, u zajedništvu sa cijelom Crkvom i s Petrovim nasljednikom, kao i činjenice da ste hrabri navjestitelji Evanđelja.
U čitanju iz Evanđelja po svetom Mateju, koje smo upravo čuli, Apostoli su od Isusa dobili precizan nalog „ Idite dakle i učinite mojim učenicima sve narode“ (Mt 28,19). Na početku su sumnjali, u njihovu srcu još uvijek je bila nesigurnost, čuđenje pred događajem uskrsnuća. Isus sam, Uskrsnuli – naglašava evanđelist – je taj koji im se približava, daje im da osjete njegovu nazočnost i šalje ih da naučavaju sve ono što im je on priopćio, dajući im sigurnost koja prati svakog Isusovog navjestitelja: „Evo ja sam s Vama, u sve dane, do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). Te riječi snažno odjekuju u vašem srcu. Pjevali ste Resurexit, koji izražava vjeru u Živoga, u Onoga koji je, najuzviženijim činom ljubavi, pobijedio grijeh i smrt i koji daje čovjeku, nama, toplinu ljubavi Božje, nadu da ćemo biti spašeni, daje nam budućnost u vječnosti.
U ovim desetljećima života Puta, vaša trajna zauzetost bila je proglašavati Krista Uskrsnulog, odgovarati velikodušno na njegove riječi, često napuštajući vlastite sigurnosti, osobne i materijalne, pa čak i vlastite domovine, suočavajući se sa novim i ne uvijek jednostavnim situacijama.
Donijeti Krista ljudima i dovođenje ljudi Kristu: to je ono što pokreće svako djelo evangelizacije. Vi ovo ostvarujete na jednom putu koji pomaže, onome tko je već primio krštenje, iznova otkriti ljepotu života u vjeri, radost biti kršćanima. „Slijediti Krista“ zahtijeva od nas osobnu avanturu potrage za Njim, ići sa Njim, ali uvijek zahtijeva i da se iziđe iz zatvorenosti u vlastito ja, razlamanje individualizma koji je često značajka društva našega vremena, kako bi se egoizam zamijenio sa zajednicom novih ljudi u Isusu Kristu. To se odvija u dubokom osobnom odnosu s Njim, u slušanju njegove Riječi, u hodnji putem koji nam je pokazao, ali se odvija također i nerazdvojivo od vjerovanja s njegovom Crkvom, sa svecima u kojima se uvijek i iznova upoznaje istinsko lice Kristove Zaručnice.
To je zalaganje koje – kako znamo – nije uvijek lagano. Ponekad ste prisutni u mjestima u kojima je potrebno po prvi put navijestiti Evanđelje, missio ad gentes; često u područjima koja su, iako su upoznala Krista, postala ravnodušna prema vjeri: sekularizacija je u njima pomračila smisao za Boga i zatamnila kršćanske vrijednosti. Neka ondje vaše zauzimanje i vaše svjedočenje budu kao kvasac koji će strpljivo, poštujući vremena, te vodeći računa o sensus Ecclesiae, dati da uzraste cijela smjesa.
Crkva je prepoznala u Putu posebni dar koji je Duh Sveti darovao našem vremenu i odobrenje Statuta i „Katehetskog Direktorija“ znak je toga. Ohrabrujem vas da ponudite vaš originalni doprinos evanđeoskoj svrsi. U vašem dragocjenom djelovanju tražite uvijek duboko zajedništvo sa Apostolskom Stolicom i pastirima pojedinačnih Crkava u koje ste uključeni: jedinstvo i sklad crkvenog Tijela važno su svjedočanstvo Krista i njegova Evanđelja u svijetu u kojem živimo.
Drage obitelji, Crkva vam se zahvaljuje: ona vas treba za novu evangelizaciju. Obitelj je važan dio, važna stanica crkvene zajednice, u obiteljima se oblikuje ljudski i kršćanski život. S velikom radošću gledam vašu brojnu djecu, koji gledaju na vas, na vaš primjer, dragi roditelji. Stotinjak obitelji kreće u dvanaest misija ad gentes. Ne bojte se: onaj koji donosi Krista, nikada nije sam.
Srdačno pozdravljam svećenike i bogoslove: ljubite Krista i Crkvu, radosno dijelite s drugima radost da ste Ga susreli, kao i ljepotu da ste Njemu dali sve.
Pozdravljam itinerante, odgovorne i sve zajednice Puta. Nastavite biti velikodušni s Gospodinom: on vam neće uskratiti svoje utjehe!
Maločas vam je pročitan Dekret kojim su odobrena slavlje sadržana u „Katehetskom Direktoriju Neokatekumenskog Puta“, koja nisu u užem smislu liturgijska, nego su dio itinerarija rasta u vjeri. To je još jedan čimbenik koji vam pokazuje kako vas Crkva pažljivo prati u strpljivoj prosudbi, unutar koje ona razumije vaše bogatstvo, ali također gleda i na zajedništvo i sklad cijelog Corpus Ecclesiae.
Ta činjenica daje mi prigodu za kratko razmišljanje o vrijednosti liturgije. Drugi Vatikanski Sabor litrugiju definira kao djelovanje Krista svećenika i njegova tijela koja je Crkva (usp. Sacrosanctum Concilium, 7).  Na prvi pogled može se činiti čudnim, jer se čini da se Kristovo djelovanje odnosi na Isusove povijesne otkupiteljske čine: Njegovu muku, smrt i uskrsnuće. Kako je dakle liturgija Kristovo djelo? Muka, smrt i Isusovo uskrsnuće nisu samo povijesni događaji; oni zahvaćaju povijest i prodiru u nju, ali ju i nadilaze, te ostaju zauvijek prisutni u Kristovu srcu. U liturgijskom djelovanju Crkve postoji djelatna prisutnost Krista Uskrsnuloga koji čini prisutnim i učinkovitim za nas danas ono isto Pashalno otajstvo, za naše spasenje; on nas privlači sebi u ovom činu sebedarja, činu koji je uvijek prisutan u njegovom srcu, te nas čini sudionicima ove prisutnosti Pashanog otajstva. Ovo djelo Gospodina Isusa, koje je istinski sadržaj liturgije – ulazak u prisutnost Pashalnog otajstva – također je i djelo Crkve koja je, budući da je njegovo tijelo, jedan jedinstveni subjekt s Kristom – Christus totus caput et corpus – kaže sveti Augustin. U slavlju sakramenata, Krist nas uranja u Pashalno otajstvo kako bi učinio da prijeđemo iz smrti u život, iz grijeha u novu egzistenciju u Kristu.
Ovo na najposebniji način vrijedi za slavljenje Euharistije koja, budući da je vrhunac kršćanskog života, predstavlja stožer i vrhunac njegovog ponovnog otkrivanja, čemu neokatekumenat teži. Kako to kažu vaši Statuti, „Euharistija je u samoj biti Neokatekumenata, budući da je to pokrsni katekumenat življen u maloj zajednici“(čl. 13§1). Upravo s ciljem potpomaganja ponovnog približavanja bogatstvu sakramentalnog života onih osoba koje su se udaljile od Crkve, ili nisu primile odgovarajuću formaciju, neokatekumeni mogu slaviti nedjeljnu Euharistiju u maloj zajednici, nakon prve večernje od Nedjelje, prema uredbi dijecezanskog biskupa (usp. Statuti, čl. 13§2). Ali svako euharistijsko slavlje djelovanje je jedinog Krista zajedno sa Njegovom jedinom Crkvom, i kao takvo je u svojoj biti otvoreno svima koji pripadaju ovoj Njegovoj Crkvi. Ovo obilježje javnosti Svete Euharistije izražava se u činjenici da je svako slavljenje Svete Mise u konačnici vođeno od biskupa kao člana Zbora Biskupa, odgovornog za određenu mjesnu Crkvu (usp. Drugi Vatikanski Sabor, Dogmatska konstitucija Lumen Gentium).
Slavlje u malim zajednicama, uređeno liturgijskim knjigama, koje treba vjerno slijediti, i s posebnostima koje su odobrene u Statutima, ima zadaću pomoći onima koji slijede tijek neokatekumenskog itinerarija kako bi uvidjeli kolika je milost biti uključeni u Kristovo spasonosno otajstvo, a to omogućuje da kršćansko svjedočanstvo poprimi čak obilježje radikalnosti. U isto vrijeme, postupno sazrijevanje u vjeri pojedinca i male zajednice treba pogodovati njihovom uključivanje u život velike crkvene zajednice, koja u liturgijskom slavlju župe, u kojoj se i za koju se ostvaruje Neokatekumenat (usp. Statuti čl. 6),  nalazi svoj redovni oblik. No i za vrijeme Puta važno je ne odvajati se od župne zajednice, upravo u slavlju Euharistije koja je istinsko mjesto jedinstva svih, i gdje nas Gospodin sve prihvaća, u  različitim stupnjevima naše duhovne zrelosti i gdje nas ujedinjuje u jedan kruh i stvara od nas jedno tijelo (usp. 1 Kor 10, 16s).
Hrabro! Gospodin vam neće uskratiti svoju pratnju, i ja vam također jamčim da ću moliti za vas i zahvaljujem vam na mnogim znakovima vaše bliskosti. Htio bih da se i vi mene sjetite u vašim molitvama. Presveta Djevica Marija neka vam pomogne svojim majčinskim pogledom i neka vas podupire moj Apostolski Blagoslov kojega podjeljujem i svim članovima Puta. Hvala!

...priznajem Neokatekumenski put...

PISMO "Ogniqualvolta"

NJEGOVE SVETOSTI PAPE IVANA PAVLA II.

30. kolovoza 1990.

Poštovanom bratu

Mosinjoru PAULU JOSEFU CORDESU

Dopredsjedniku Papinskog vijeća za laike

zaduženom "ad personam"

pri apostolatu Neokatekumenskih zajednica

Online Shop✅

Svaki put kada Duh Sveti učini da u Crkvi izniknu novi poticaji na veću vjernost Evanđelju, procvjetaju i nove karizme koje očituju takve stvarnosti i nove ustanove, koje ih provode u praksu. Tako je bilo poslije Tridentskog sabora, a i poslije Drugog vatikanskog sabora.

Među stvarnostima, rođenim od Duha u ovim našim danima, ističu se Neokatekumenske zajednice, što su ih započeli gospodin Kiko Argüello i gospođa Carmen Hernández (Madrid, Španjolska), kojih je djelotvornost pozdravio moj prethodnik Pavao VI. kao plod Sabora: “Koliku li nam radost i koliku nadu pružate vašom nazočnošću i vašom djelatnošću! ...

Živjeti i promicati ovu obnovu, jest, kako vi zovete, oblik 'pokrsnog katekumenata', koji će, u današnjim kršćanskim zajednicama, moći obnoviti one učinke zrelosti i produbljivanja, kakvi su se u prvotnoj Crkvi ostvarivali u razdoblju priprave za krštenje.” (Pavao VI. Neokatekumenskim zajednicama, generalna audijencija, 8. svibnja 1974., u Notitiae 96-96, 1974., 230)

I ja sam, također, na tolikim susretima, što sam ih, kao biskup Rima, imao u rimskim župama s Neokatekumenskim zajednicama i njihovim pastirima, kao i na mojim apostolskim putovanjima po mnogim nacijama, mogao ustvrditi obilne plodove osobnih obraćenja i plodni misionarski polet.

Te zajednice čine vidljivim, u župama, znak misionarske Crkve i “trude se otvoriti put evangeliziranju za one koji su gotovo zanemarili kršćanski život, nudeći im itinerarij katekumenskog tipa, koji prolazi kroz sve one faze kroz koje su u prvotnoj Crkvi prolazili katekumeni prije primanja sakramenta krštenja; nanovo ih približava Crkvi i Kristu” (usp. Pokrsni katekumenat u Notitiae 96-96, 1974., 229). Navještaj Evanđelja, svjedočenje u malim zajednicama i slavljenje Euharistije u malim skupinama (usp. Priopćenje o slavljima u grupama “Neokatekumenskog puta” u L'Osservatore Romano, od 24. prosinca 1988.), omogućuje članovima da se stave u službu obnove Crkve.

Razna braća u episkopatu prepoznala su plodove ovoga Puta. Ograničavam se samo na spomen negdašnjeg biskupa Madrida, monsinjora Casimira Morcilla, u čijoj su biskupiji, i pod čijom su upravom rođene 1964. godine Neokatekumenske zajednice, koje je on prihvatio s velikom ljubavlju.

Poslije više od dvadeset godina života zajednicâ, proširenih na pet kontinenata,

- vodeći računa o novoj vitalnosti koja oživljava župe, o misionarskom poletu i plodovima obraćenja što cvatu iz zauzetosti itineranata i, odskora, o djelovanju obitelji koje evangeliziraju u dekristijaniziranim područjima Europe i čitavog svijeta;

- promatrajući zvanja, proizišla iz ovog Puta, za redovnički život i prezbiterat, te nastajanje biskupijskih zavodâ za formiranje prezbiterâ za novu evangelizaciju, kao što je Redemptoris Mater u Rimu;

- imajući uvid u od Vas mi prikazanu dokumentaciju:

prihvaćajući upravljenu mi molbu, priznajem Neokatekumenski put kao itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena.

Stoga žarko želim, da braća u episkopatu vrednuju i pomažu - zajedno sa svojim prezbiterima - ovo djelo nove evangelizacije, kako bi se ono ostvarilo prema smjernicama predloženim od njegovih inicijatora, u duhu služenja mjesnom ordinariju i zajedništva s njime te u kontekstu jedinstva mjesne Crkve sa sveopćom Crkvom.

Kao zalog ove želje podjeljujem Vama i svim pripadnicima Neokatekumenskih zajednica moj Apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 30. kolovoza 1990., XII. pontifikata.

IOANNES PAULUS PP. II.